Da Florida fin Brioni

U davna pradavna vremena kad sam bio mladi gusar bili smo Gamba de legno, Modrobrki, Brzi, mali Manu (mali od kužine), Toto – morski pas jazavčar i ja Morski Valić z Raklja. Na našem brodu Morskom prasetu prošli smo sve i svašta, kroz toliko dogodovština se provukao relativno cijeli da je prešao u gusarsku legendu i mi zajedno s njim. Naši prijatelji gusari sa Tortuge su nas zvali morski neuništivlije.

Put prema Brionima je bio dobar način da se opustimo i pripremimio za ono što smo pretpostavljali da nas čeka na Nordkappu. Čekao nas je susret i sa Đokom Zelenim, čuvarom otoka. Zeleni je bio gusar u penziji koji je preko svog bivšeg poslodavca Tite Jugovića dobio posao na otoku. Rezao je travu, gladio gazele i tjerao turiste sa plaže koju je njegov bivši poslodavac koristio i volio.

Gamba je spominjao kartu što je kupio za bocu bokme još na Arubi… Rekao je da je Gudrun plavi prvovenčani bio čudan tip, imao je masu zlata, imanja, a najviše je volio dobro se zabaviti, jesti i piti i nije mario za zlatom već za ljudima oko sebe (jako su ga volili svi na sjeveru (i ljudi i životinje), ali obzirom da je njegova kraljica (koju je čuvao ko svoje najveće blago) Vita Jela Tobleronova (ruskinja iz švicarske) jako volila Brione (znali su tu i tamo otići na odmor) pa je na otoku Gudrun sakrio bravu koju otvara samo ključ koji je držao Čudnovati. Karta koju je imao Gamba de legno, bila je karta sa Brionima sa ucrtanim mjestom gdje se nalazi ta brava.. Ništa nismo kužili na karti jer je pisalo sve u šifri nekoj. I govorimo mi o tome kako čemo morati do Čudnovatog opet, kako ne znamo kakva je ta brava, da li je to brava koja otvara neka vrata, da li je to samo komad neke čudne karte, pa kako čemo sad, da li čudnovatog pozvati na Brione … šta raditi, kad mali Manu odjednom kaže: Nenenenene ne drži ključ Čudnovati. Pa kako!? Svi u glas smo rekli.. Pa ne može biti , kod njega je sto posto! A Manu kaže: Dok je Čudnovati pričao i kemijao sa vama ja sam gledao ključ i zavezao ga Totu oko vrata… AAAAAAA koji šegavac! Našoj sreći nije bilo kraja, rekli smo Manu majstore, svaka čast, pa šta nisi rekao da imaš taj ključ? A Manu kaže: mislio sam da će doći trenutak kada ćemo opet zapaliti za sjever, pa nisam htio smetati ili napraviti gužvu..

Šegavac, nema šta! 😀

Dani su prolazili, nije nam se više dalo ni bacati noževe ni raditi braccio di ferro, počeli smo čak i pecati (mi gusari,a pecamo!!! svašta…) Nikako do obale. Modrobrki je gledao rutu, računao i tako to, na timunu smo se mjenjali malo ja, malo Mali manu, a na večer Gamba, toto i rum. Manu je kuhao ful dobro, samo nam je počelo nestajati provišta, pa smo opet krenuli po šalši i pašti.. Za riknuti! Više nitko od nas nije mogao vidjeti šalšu na kraj oka… sanjali smo njoke sa srnetinom, kotlete i slične “morske specijalitete”, čak je i Manu rekao da bi volio jesti salatu! Čuda! Izgledalo je da nas je taj put malo zdrmao… kako smo ušli u Jadran, tako su nam se nacrtali osmjesi na faci. Išli smo od matinele po otocima (od otoka do otoka jesti, pa taman nam put trajao tri puta duže… DOSTA ŠALŠE!) samo sto nismo to napisali na našu gusarsku zastavu. Hehehehe 😀

Nakon gozbi po otocima, došli mi veseli na Brione. Vezali smo se par milja dalje od otoka i na večer po tiho se sa pomočnim brodom prišuljali na otok. Đoko Zeleni nas je čekao na obali sa koje je tjerao turiste… I kaže: Pa de ste gusari! HAHAHHA! Bio je glasan i smijao se bez razloga – često. Mi onako, nasmijali smo se, ali uvijek oprezni da nam se ne dogodi neka počasna garda koja čuva otok ili da nas Zeleni ne zavalja (prevari) za blago Gudruna.

Nakon što smo se pozdravili, Zeleni nas je doveo u svoju kolibu, dao nam neke značke da nas nitko ništa ne pita i da ako nas netko zaustavi kažemo kako smo posebni gosti. Za tu uslugu je tražio naravno nešto. Rekli smo mu da ćemo mu dati sto litara ruma nakon što nadjemo ono što tražimo. Počeli smo se zezati, jesti (konačno njoke sa srnom) i dogovorati kako ćemo sutradan krenuti u potragu, ali…

 

To je već druga priča

 

capt . Morski V.

 

BRIJUNI (instagram)

Rum i voodoo

U davna, pradavna vremena kada sam bio mladi gusar bili smo Gamba di legno, Modrobrki, Brzi, ja, mali Manu (mali od kužine) i Toto – morski pas jazavčar. Bili smo mala družina, ali opaka.

I kao što je bilo predviđeno, došli mi na obale Floride da iskrcamo rum. Stigli smo u sred noći, u nadi da necemo naići na nikoga osim na drage nam švercere. Nije mi se sretalo sa raznima voodoo sljedbenicima (a kome bi uopce?). Ti tipovi su stvarno bili malo čudni… Đe Đe Jack nas je dočekao sa svojom bandom koja je već imala spremno deset kočija da se ukrcaju ti bareli. Radili su ko FAP mašina.. Krcali su ko mutavi, mali manu je rekao BOKTE! ovi trpaju te barele skoro da im ni pašarela ne treba. Rum je trebao biti prebačen u Louisianu, točnije u New Orleans, a to mjesto je poznato osim po Bourbon street (Rue Burbon – ulica poznata po barovima u starom dijelu New Orleansa, veeery good) i po Marie Laveau, super mega voodoo svečenici.

Ona uopce nije bila loša, dapače! Svaki put kad bi prošao onuda, pitao bi je savjet, samo su drugi u nadi da postanu uvažavani kao i ona izvodili gluposti i zaluđivali sve oko sebe da bi bili oni face, a tako se to ne radi. Ako želiš biti faca, kao prvo trebaš biti svoj.

Dakle, nakrcali mi taj rum, Đe Đe Đek nas je žicao da idemo s njim kao pratnja do New Orleansa… mi smo se nečkali nešto, jer do tamo (iskrcali smo se blizu Miamija) ima sigurno preko tisuću kliometara, roditi čemo male gusare do tamo, a lakše je onda ići brodom. Brodom nismo mogli ići sa rumom jer bi nas uneredili drugi gusari, a cestom, a ono.. Nije nam bila špica, plus u new orleansu sam imao nerješenih računa sa ko fol vodoo svečenikom kojem sam uneredio cijeli kontejner lutatka i amajlija koje u toj religiji zovu “gris gris” jer je htio jadne ljude koji su bili u potrebi za utjehom ili zdravljem ili šta ja znam čemu sve izlevatati za neke novce (pradavati im lutke i amajlije za hrpu para, da im kao fol pomognu u njihovoj nesreci), uglavnom, okorisititi se njihovom nesrećom, a to ne može proći… uglavnom napravio sam cirkus (zapalio kontejener s lutkama) tom papa Bene Ber (faca koji govori sa dušama s onog svijeta – mos’ misliti, debeli niskoristi) koji je bio nabrijan ko dabar sto sam mu ostetio posao.

Marie Leavau se taj put u svakom slucaju slatko nasmijala i rekla mi: Morski.. Caaare, svaka cast, kad god dodjes imas bocu Jim Beama (naj burbon po mom ukusu) na moj racun u kojem god baru u Rue Burbon.

Mali Manu je slušao priče o Burbon street, o Marie mojoj frnedici i savjetnici i nije se mogao načuditi … u svakom slučaju to mjesto nije bilo za njega, a kamoli još za njega i Tota! Nije htio ni čuti za te krajeve i potiho me cimao da se maknemo odavdje i krenemo za Europu.

Uglavnom dok smo se tako prisjecali starih događaja, roba se iskrcala, Đe Đe Jack je pokušao nas pitati (ustvari mi smo nagađali šta želi reći jer njegov razgovor zbog mucanja je znao trajati u nedogled, pa smo ga zekali neka pjeva dok govori pa nece mucati, hehehehe) da idemo u taj New Orleans, a Gamba de legno je jadan bio na sto muka (šta reći… burbon street – satiranje od alkohola ili Gudrun plavi – nova avantura koja nas vodi u potpuno novi djir ljudi, blaga, cudo jedno!!!)
Obzirom da smo zadržali nešto ruma za Gambu i nas na brodu, cijela posada nije mogla tamo (mali Manu i Toto) rekli smo ovako.. Idemo mi prema Europi.. Čeka nas blago Gudruna plavog prvovenčanog. Gamba je rekao da moramo na otok Brijuni, na šta je mali Manu rekao: a da sada čuj Gambu.. Je rekao Brijuni.. Sta se ti otoci ne zovu Brioni? Šta sada svi koji se zovu Bruno sad se moraju zavti Brijuno? Kako se zove onaj bard što svira na harfi u Puli, poeta reklo bi se, a Morski? Skuzio sam na šta misli mali Manu i pristao na šalu pa pitao: Mislis na Brijuno Langer? Da, da hahahahha umro je od smijeha mali Manu, a Toto se valjao kao rulo po podu… valjda je i njemu bilo smijesno.

Uglavnom, pozdravili se mi sa Đe Đeom digli sidro i krenuli put Brijuna, na drugi kraj oceana, Brzi je rekao, ako nas to blago od Gudruna plavog ne rješi za cijeli život, potopiti ću Morsko prase… Šalio se naravno, cijela družba je bila uzbuđena i sretna… konačno nešto novo, konačno akcija!

Kako smo isplovili, služilo nas je dobro vrijeme i dobar vjetar, Gamba je počeo objašnjavati zašto moramo baš na Brijune (ili Brione) i šta nas još čeka, Modrobrki je kalkulirao rutu, ja sam pio Jim Beam i mislio koliko čemo ploviti do tamo.. Manu me htio pitati još za New Orleans vec kad plovimo tako dugo, rekao sam da hocu, ali.. to je već druga priča…

 

Capt. Morski Valić

 

NEW ORLEANS (instagram)

Oj Antile majke li vam mile

U davna pradavna vremerna kad sam bio mladi gusar, bili smo Modrobrki, Brzi, Gamba de legno, ja, mali Manu i Toto – morski pas jazavčar.

Krenuli mi tako iz Švedske, pozdravili Čudnovatog koji je nekome nešto i gledali kako da, kad nas prođe strava i užas od hladnoće što smo probali i gljiva što smo se najeli (mali Manu je rekao da će napraviti rupu u karti sa brenerom gdje je nacrtan Gorski kotar) da se ipak vratimo i krenemo na Nordkapp.. jer Gudrun plavi prvovenčani nas je totalno obuzeo… kakvo je to blago? O čemu Čudnovati priča? Koji f**n ključ? AAAHHHHH… mamicumunjegovu, rekao je mali Manu.

Bon, krenuli mi prema našim dragim Anitlima, prema moru koje je smaragdno zelene boje, gdje je toplo i lijepo i gdje cijllu godinu možeš hodati u gaćama i da izgledaš cool pa makar bile i one bijele gaće sa đepom, one za kod doktora ići. Kaže Modrobrki, ej Morski.. šta ne idemo u Arubu? Arubu? Misliš na holandske Antile? Šta ćemo tamo? Pa ono, kaže Modrobrki, da nismo vječito na Tortugi…. Ja mu kažem… dragi moj Modri… ne misliš da bi nas mogao klepiti koji nadobudni holandski policajac ili neki gusari da nas pilaju jer smo u njihovoj zoni… kaže Modrobrki, ma gle, ništa od toga, jer je tamo moj prijatelj Mies zvani truli holandez koji će nam pružiti zaštitu, a imamo i mogući posao s njim, jer bi trebalo švercati neki rum iz Anitla na Floridu. Opet! kažem ja, pa di cemo se opet svercati među one munjovode na Floridi, si zaboravio kako nas je skoro voodoo magic skoro došao glave, a? Ma neeeece nam biti ništa. Gamba de legno je prestao slušati onog trenutka kad je Modrobrki spomenuo rum i od tada na dalje razgovor je cuo samo uoonouo ounoou maaanuuu oo…. tako neko mumljanje jer se vidio da ce biri šek ko balin putem cijele rute po obali srednje amerike… Manu je rikavao, jer je rekao, o ne opet, neko egzotično voće sa mesom moram kuhati… a jeeee… Toto je bio zato sretan jer je znao da ga slijedi obilje hrane… stari antilac, a ne kanfanarac… mamicumunjegovu 😀

I tako, došli mi u Arubu i odmah na obali nas je dočekao Truli holandez.. Modrobrki je bio sav sretan što ga vidi jer su zajedno išli u srednju gusarsku u Amsterdamu i pohađali satove bacanja noževa i braccio di ferro. Imao je (naravno) i bocu bokme (bokma je rakija iz holandije) i nismo ni sišli po sizu (pašarela ili nogostup ili tavalon po kojem se silazi sa broda na obalu) vać je Gamba dohvatio bocu tankao u sebe i smijao se. Čovjek bi ga mogao opisati sa dva glagola – smije se i ulijeva 😀

Meni je bilo muka od Floride i onih luđaka s kojima smo imali posla… neeeće biti ništa / bit’ će sve u reeeedu je rečenica koja je isto što i nema problema… kako to čujem, tako počnu problemi. Manu je šutio… pilali su ga ti tropski recepti, a i to ma neeeće od Modrbrkog.. ono vjerovatno je mislio isto što i ja, Gamba je bio razvidan od bokme, a i da nije isto bi bilo, jer je kamikaza i otišao bi samo da je akcija, Brzi je jak i nabrijan ko robot, samo ravno, Modrobrki sav nabrijan da cimnemo taj novac od šverca da imamo ko fol za druge avanture (nameračio se on na Nordkapp 100%, ali nije htio reći… nameračili smo se i mi, ali smo se pravili mutavi… po principu… šutim ja – šutiš ti, ali mislimo isto, pa ko e prvi reći), a taj novac je bio veliki jer je naravno bio i veliki rizik… tako da smo ipak odlučili se dogovoriti o poslu u konobi kod čelavog bragadora, jedna rupetina u luci gdje je bio centar polusvijeta u svim Anitlima… sve naši prijatelji i poznanici 🙂 hahahha…

Došli mi u konobu kod ćelavog bragadora, kad tamo same rock zvijezde gusarenja… Safet dvrdoglavi, Guido Kleptomanijak, Ljubo životinja, Đuro kiosk i drugi… svi su oni imali svoju malu šaroliku povijest na račun koje su zaradili između ostalog i takve nadimke.Sjeli za stoloim gdje je uvijek pio sa svoje dvije cure Calico Jack… legenda i naš prijatelj (pokojni priatelj – nastradao kao ozljeda na radu, objesili ga zbog gusarstva) i uz pečenog pasanca na paragvajski i sok od papaye sa rumom dogovarali posao…

Dogovor je bio ukrcati na morsko prase 200 barela ruma i pršvercati ih do obala Floride gdje bi nas čekao Đe Đe Jack (gusar koji je mucao, pa je zaradio takav nadimak). Obzirom da smo stare kuke, u roku od tjedan dana, Manu je rješio provište da jedemo ko ljudi, Brzi je rješio oružje, Gamba de legno je cugajući sa raznima došao do još podataka o Gudrunu plavom, a Modrobrki i ja smo sa Trulim rješili ukrcaj barela superkvalitetnog ruma.

U zoru smo krenuli dok su još bile visoke vode i dok nitko nije gledao da se udaljimo iz Arube na tiho. Sjeli smo na pupu od broda i Gamba de legno je počeo pričati šta je odznao o Gudrunu, dok je Brzi čistio oružje, a ja gledao rutu do Floride. Modrobrki je gledao u daljinu i vjerovatno mislio na vrajži voodoo…. bio je zabirnut, svi smo bili, ali strah nije opcija…

Gamva je opet spominjao taj ključ od Gudruna plavog… i pokazao nam je mapu koju je platio jednu bocu bokme … ali to je već druga priča….

 

capt. Morski Valić

 

ARUBA (instagram)

 

 

Gljive i led

U davna, pradavna vremena kad sam bio mladi gusar, bili smo Modrobrki, Gamba de legno, Brzi Ja, mali Manu (mali od kužine) i Toto – morski pas jazavčar.

Bili smo na kampiranju na Islandu – imali smo pripreme za lov na tuljane pa se Modrobrki sjetio kako bi mogli vježbati malo na tom terenu koji je blago rečeno čudan .. i tako spavali mi oko gejzira, grijali se, a mali Manu je radio šugo od sušenih gljiva (vrganja iz gorskog kotra) na pari od gejzira i dok je kuhao je radio MMMmmmm kako je dobro, MMMmmmm kako je fino… a Toto je žicao hranu i zavijao u tonalitetu.

Gamba de legno je bio sav žalostan jer nismo imali rum već je pio samo kuhano vino i to skoro mjesec dana, to je za njega bila opaka dijeta, Modrobrki ga je tješio i govorio mu da treba malo skulirati po pitanju te cuge jer da ce morati nositi etiketu ko bačve od etilnog alkohola – zapaljivo!

Nestajalo nam je zaliha i Manu je postajao malo nervozan, pa mi kaže.. MORSKI! Dosta više sa tom vježbom, ajmo srediti neku lovinu pretvoriti ćemo se svi u pečurke koliko ih jedemo, a Gamba de legno ce umrijeti od tuge… ukrcajmo se na brod i palim srediti nešto.. bilo šta, samo da nisu gljive… mamicumunjegovu… stvarno je bio ljut mali Manu.

Rekao sam ok Manu, imaš pravo, krajnje je vrijeme, ali moramo čekati ili ljeto ili ići sa eskimima ili nekim tu domorocem u lov, ovako ne ide, naš brod nije za takve akcije.

Modrobrki je rekao, znam ja tu neke jer je od mogu ujca, teta – njen stric koji ima barbu u Švedskoj imao butigu sa čavlima i drugim potrepštinama upoznao Eskima koji je radio kao sladoledar u Reykyaviku (glavni grad islanda) pa cemo preko Sigmunda čudnovatog (strica od ujca od Modrobrkog) doci do njega i srediti prevoz do prvog lovišta.

Obzirom da nitko ništa nije shvatio ko je ko šta tu kome (to znaju prokužiti samo babe sa sela u Istri – te odnose ko je kome šta, naravno i modrobrki… kojeg smo tad zekali da je modrobaba) samo smo rekli – OK, može… (pa šta bog da).

I tako, krenuli mi, kod Sigmunda, koji je bio nekome nešto, a gamba de legno je pjevao od sreće (neku pjesmu koju je izmislio dok je gledao u bocu… isla je otprilike ovako: divno je biti nekome nešto, divno je biti tebi sve…), ja sam se poceo cuditi, mali Manu se pljeskao po čelu i sve u svemu bili smo malo, zaprepašteni, ok da voli bančiti, ali ovo je too much, valjda ga je taj islandski zrak malo poremetio (ili su možda gljive krive! A ma…) Nas brod smo pustili na Islandu i sa nekim domaćima smo stili do Švedske.. trajalo je to putovanje, hladno za otkačiti, a svi zimogrozni… čak je i Toto cvokotao od hladnoće (aaa brižan :)) Modrobrki je rekao: Morski, pazi ovo, meni je ove hladnoće dosta za tri života, ajde da nikad više nam ne padne na pamet takva ideja da idemo loviti tuljane, tražiti blago i šta god gdje je hladno.. pa čovječe di cemo mi gusari koji smo navikli na Karibe se tu lediti… nisam svoj ne sjecam se… prekinuo sam g ajer su poceli svi jadikovati ko neke babe, vise nisu licili na gusare, a kakvi mlade gusare, čak je i Toto ličio na kakvog kućnog ljiubimca, hrčka i takvo što… uglavnom odlučili smo zajedno ovu ludost privesti kraju sredi te tuljane, vratiti se na Morsko prase i pravac na karibe brzinom vjeverice… naravno, kako sila pritišće tako se mjenjaju i planovi.. dok smo sa Islanda došli do Švedske ideje o lovu su se rastopile, i kod Sigmunda čudnovatog (koji je nekome nešto) rješili provište, za par mjeseci i pravac nazad na naše morsko prase… SVI SRETNI I VESELI jer se vraćamo na našu Tortugu… Zar nije čudno, rekao je brzi (onaj jaki i ne baš bistri u našoj družbi) da se gluposti znaju maskirati često u super ideje? Ostali smo svi zabezeknuti .. kako da Brzi ima tu mudrost..valjda ga je taj islandski zrak malo poremetio (ili su možda gljive krive! A ma…) uglavnom to nam je bio znak da moramo pod hitno nazad na Karibe… jer je zbilja pre pre više… Brzi, a mudar… ma daaajj…

Pri odlasku, nam je Sigismund spominjao nekakvo blago na Nordkappu što ga je sakrio jedan kralj koji se zvao Gudrun plavi prvovenčani… ma uglavnom neka polubajka, polu legenda.. zanimljivo.. pokazao nam je i neki medaljon po kojem je tvrdio da je kljuc blaga… nismo bili u stanju o tome razgovarati bas odmah… morali smo nazad, ali da nas je zaintrigirao, e pa je… čak smo i razmišljali da se ipak nakon nekon vremena sa Kariba vratimo u te krajeve.. taj Gudrun plavi i njegovo blago… mamicumunjegovu, privalčio je pozornost, ali to je već druga priča….

 

capt. Morski Valić

 

ISLAND (instagram)

Brod s blagom

U davna, pradavna vremena kada sam bio mladi gusar… bili smo Gamba di legno, Modrobrki, Brzi, ja, mali Manu i Toto – morski pas jazavčar.

Mali Manu je bio mali od kužine i volio je kuhati za riknuti, ali je inače pomagao u svemu… u svašta se razumio, a Toto je bio njegov.. kako bi se reklo, ko ovi roboti usisavači danas.. šta god bi palo na pod od hrane, Toto je počistio.

Jedan dan kada smo se pripremali da idemo opljačkati neprijateljske brodove, a to su bile ogromni jedrenjaci koji su prevozili zlato iz Južne Amerike, krenemo mi na naš brod kada ono brod pušta na sve strane!!! Jadni naš Pedoč (tako smo zvali naš brod od milja iako mu je pravo ime bilo Morsko prase.)!!!

Grozno! Pomislili smo svi skupa, kako nema smisla ikoga ići napadati sa takvim brodom kada ćemo se potopiti i prije nego što dodjemo do tih lopova koji kradu zlato i nose ga u Europu…

Šta ćemo sad!?

Brzi kaže: Morski, ajmo sada kod mog prijatelja stolara Žike Pilice da nam popravi brod…
Modrobrki kaže: Ne ajmo u luku, pobacamo sve mornare sa prvog broda u more, ukrademo brod i palimo ravno na neprijatelja da ga opljačkamo, Gamba de legno je ležao u hladu i nije ga baš nešto pretjerano bilo briga.. imao je svoje polpete i crno vino i ništa ga nije moglo omesti u onom što je za njega bilo najbolje jelo na svijetu (koje je naravno napravio mali Manu, a Toto nije uspio srediti)… onda se javio mali Manu: IMAM IDEJU!!! Ja sam mislio, ok, ako Manu ima ideju sigurno neće lupiti negu glupost nego se sjetio nešto dobro.

Ajde reci Manu, koja ti je ideja, upitao sam. Pa kapetane Morski (Brzi kada me htio zekati onda bi me zvao noštromo Tzunami, hehehehe), zašto ne odemo u luku u koju će pristati taj jedrenjak sa zlatom, ukrademo cijeli brod sa zlatom i draguljima i isplovimo za Karibe u našu skrivenu gusarsku luku, a sa novcem što dobijemo od prodanog broda kupimo sve što nam je potrebno za otploviti: odjeću, hranu, oružje itd.

Pomislio sam, to je odlična ideja, ALI, ALI, ALI…. kako ćemo doznati gdje će pristati brod, koliko će čuvara biti na brodu i oko njega.. hmmmm… može biti jako, jako opasno…

Dakle, razmišljali smo ovako.. od prodaje broda možemo zaradti otprilike 10.000 zlatnika, što je ok. Treba nam hrane za tri mjeseca putovanja od Lisabona do naše skrivene gusarske luke koju smo zvali Tortuga – tamo nas nitko nikad nije mogao naći, taman da je ne znam kako poznavao to more… ali treba nam posada, treba nam prevoz za put do Lisabona, gdje bi trebao pristati brod sa blagom, treba nam netko od povjerenja ko ce nam davati dobre informacije.. treba nam svasta…

Bilo je kasno ljeto, ali nam nije bilo jako toplo već svježe jer smo bili u Lubenicama na otoku Cresu, a tamo je uvjek hladno. Sviđala nam se ta ideja da malo odmorimo od silnih doživljaja što smo imali po raznim našim putešestijama, a moralo je biti neko skrovito mjesto gjde se vidi dobar komad mora, ako nekim slučajem nas počnu tražiti, vojska, žandari ili drugi lopovi sa kojima nismo bili u najboljim odnosima… odnosno u nikakvim… odnosno neprijateljskim odnosima, može se reći da se nismo sa tim elementima nikako voljeli… dobro nismo ni mi bili baš dobrice.. pomagali smo svima, pogotovo onima koji su nekakvoj nevolji, ali nije se moglo za nas reći da smo baš bebe, ono.. barabe, ali dobre.

Bili smo prekaljeni gusari koji su se mlatili sa drugim gusarima, otimali ukradeno blago raznim vojskama koji su krali od domorodaca iz Južne Amerike pa jedan dio vraćali, jedan uzeli sebi i jedan dio davali drugima kojima je trebalo… sve u svemu, malo nas je bilo, svega pet i jedna četvrtina (Toto) – ali pravih.

S obzirom da se svima nama činila to kao jedina dobra ideja ukrasti brod sa blagom u luci, bez obzira što je jako opasna i svakako može završiti, odlučili smo skovati plan kako ukrasti brod s blagom.

Dok smo tako sjedili u kantini u Lubenicama, a naš Gamba di legno opet spavao, čija je ideja i bila da dođemo baš tu u Lubenice na odmor… počeli smo razgovarati o tome što nam je prvo učiniti. Prva i osnovna stvar je bila doznati kada će brod sa blagom uploviti u luku u Lisabonu u Portugalu, to nam je bilo najvažnije kako bi znali koliko imamo vremena na raspolaganju da ga opljačkamo, a druga stvar, jako jako važna, je bila ta da doznamo koliko je zaštičen taj brod koliko ima vojnika, topova, čuvara, koliko se zadržava u luci i kada i kako će napraviti prekrcaj blaga iz broda u kraljevski trezor. Prvio dio plana je bio potražiti pravu osobu, a ostatak plana dogovoriti kada dobijemo te informacije.

Znači trebao nam je netko tko je u kraljevskoj gardi portugalaca…. komplicirano da, ali ne previše.

Prije nego što sam se odmetnuo u gusare radio sam kao prvi oficir broda za jednu brazilsku kompaniju, a komandant mi je bio Bentinho (čita se Bentinjo… onaj iz Manausa.. .Aquafresh), koji je poznavao gotovo sve pomorce koji su plovili od Južne Amerike u Europu, Afriku i Ameriku, pa sam pretpostavio da poznaje i kraljevsku gardu koja prati ukradeno indijansko blago iz Brazila u Portugal. Bili smo prijatelji, osim što smo zajedno radili nekada davno. Bio je visok crnac, jak i opasan, ali pravi prijatelj i volio se šaliti. Kada nije bilo posla obično je znao otići na mjesec/dva u Casablancu (u Maroku), tamo je imao neke rođake pa bi tamo bio na odmoru. Jedne godine smo čak bili i skupa u Casablanci, on je bio kod svojih rođaka, a ja sam čekao ukrcaj na brod za Tenerife (jedan otok koji spada pod Španjolsku, a nalazi se blizu obale Maroka.)

S obzirom da je to kasno ljeto baš bilo vrijeme kada Bentinho odlazi na odmor, morali smo prodati naš dragi brod koji samo što se nije potopio, uzeti novac, srediti si neki prevoz do obale i ukrcati se u Rijeci na neki brod koji ide za Ameriku da se putem možemo iskrcati u Casablancu. Dok smo tako pričali, mali Manu je šutio i gledao kroz prozor u more zamišljeno. Brzi ga je upitao, šta je majstore, šta misliš? A, ništa specijalno… žao mi je što se opraštamo da našeg Morskog praseta, osjećam se kao da ga izdajemo i on je dio nas, koliko puta nas je spasio!? Gamba de legno koji je spavao, trgnuo se iz sna i po običaju onako odsutan kako je inače bio, valjda nije mogao ostati ravnodušan prema onome što je rekao Manu pa je rekao slijedeće.. sjećam se ko da je jučer bilo:

Manu, brod je super, spasio nas je sto puta, udoban je, brz je, ali je predmet, a ne čovjek i ne – nismo ga izdali, nego će nam pomoći i ovaj put što ćemo ga prodati, napraviti posao u Portugalu, a ukradeni brod ćemo nazvati po njemu “Morsko prase 2”. Manu je već bio bolje raspoložen i shvatio je da se za stvari ne treba vezivati, pa mu se odmah malo raspoloženje popravilo iako mu nije baš potpuno bilo po volji.

Slijedećeg jutra, nakon što je Manu napravio bogovski doručak, krenuli smo odmah u akciju prodaje broda, pitali su bili već za njega neki lokalni trgovci, trebao im je za prevoz robe i putnika sa Cresa na kopno i okolne otoke, pa smo bez problema prodali naše drago Morsko prase AKA pedoč od milja za 10.000 zlatnika lokalnom trgovcu Barba Luki Šegavcu iz sela Tribulje na Krku.

Sretan on – sretni mi.

 

Nastavak slijedi….

 

capt. Morski Valić

 

CRES / LUBENICE (instagram)

Mary Celeste

Kad sam bio mladi gusar

Bili smo Gamba de legno, Modrobrki, Brzi, mali Manu (mali od kuzine) i Toto, morski pas jazavčar…

I tako plovili smo nedaleko od Azora na našem morskom prasetu, radili ono sto obicno rade gusari.. Pili rum, gađali jarbol s noževima (jer nismo imali pikado), braccio di ferro, ko može pojesti vise čajnih kolutića (ja sam bio neprikosnoveni prvak i zato nitko nije htio igrati samnom) i tako.. Dosađjivali se uglavnom.

Mali Manu je bio nešto tih i nije se htio družiti s nama pa je otiša na vrh jarbola u košaru za izvidnicu da bude malo sam.

Svi smo ga pitali sta je.. Rekao je da mu se ne da družiti danas i da ce napraviti marendu i sve, samo neka ga pustimo na miru…

Nakon nekoliko sati, mali Manu uzvikne: brod brigantin, američke zastave na dvije milje od nas!!!! Toto je zavijao ko narikača….

Odmah smo svi skočili da vidimo sta je to.. Uzeo sam dalekozor i pogledao… Moram priznat da sam se malo iznenadio Bio je to Mary Celeste. Poznavao sam njenog kapetana, Briggs se zvao, dobar tip, ličio malo na predsjednika Lincolna, cesto je znao putovati sa svojom ženom Sarom.. Ono ok tip na mjestu i imao je (za mene čudno) njemačku posadu… Valjda je vjerovao tim likovima.. A ma…

Uglavnom, obzirom da je bio naš kompanjero, opljačkati bi bio zadnji bed, ali partijati je već drugi par cipela 🙂

Približili smo se brodu… Djelovali su svi jako u faku već na udaljenosti… Pozvali smo ih na morsko prase i oni su spustili jedan čamac za spašavanje i odmah došli do nas.

Kad su se ukrcali, djelovali su van sebe, Briggs mi je rekao da su vozlil etilen (alkohol) za pojačavanje talijanskih vina (alkohol da vino bude jače) da je isparavao i da sva sreća da smo naišli jer su imali namjeru napustiti brod pošto – poto. Na izraz pošto – poto Toto je rekao Wuf! (na brečijem jeziku znači ča biš ča?)

Čim je to rekao (ne Toto nego Briggs) shvatio sam da je situacija ozbiljna. Mali Manu se igrao sa njegovom djecom, posada od Mary Celeste je pila sa našom, a briggs, ja i njegova žena smo skovali plan kako se izvuci iz problema.

Obzirom da smo imali hrpu zlata, a oni se nisu mogli vratiti na kopno bez broda (svi bi završili u zatvoru ili šta ja znam) dali smo Briggsu zlatnu polugu da započne novi život na Azorima, a njegovoj posadi isto jednu polugu da si razdjele novac od prodaje i nestanu svako na svoj dio svijeta.

Mali Manu je zaboravio na svoje brige i bio je sretan što je pomogao i sreo te ljude.

Mary Celeste možda i danas pluta svijetom potpuno sređena i nitko ne zna kako i zašto je tako posada sa broda nestala…
Ko zna, možda su je ljudi proglasili i svjetskom misterijom…

Mi smo se pozdravili sa njima i odplovili prema sv. Heleni …

Ali to je vec druga priča.

 

capt. Morski Valić

 

MARY CELESTE (instagram)

Put za Manaus

U davna, pradavna vremena kad sam bio mladi gusar, bili smo Gamba de legno, Modrobrki, Brzi, ja i mali Manu (mali od kužine)… na našem Morskom prasetu otplovili smo cijeli svijet uzduž i popreko, vidili čuda, prošli tisuću avantura, svaka je bila nešto posebno i nekom prosječnom čovjeku bi samo jedna naša avantura bila fantastičan događaj koji bi pamtio cijeli život, no mi smo ipak bili gusari, a ne prosječni ljudi…..

 

Dakle, sudbina je htjela da iz naše Tortuge (to je bio naš otok na kojem smo se obično odmarali od gusarenja i nemilice trošili novac i vrijeme, skriven naravno) otplovimo za južnu Ameriku.. Tortuga je otok pored Haitija i teško je, kako doći do njega tako i naći išta oko njega, a i obala je nemoguća.. .samo pravi gusari znaju kako se prošvercati onuda.. tamo je bio pravi pravcati gusarski grad – znači opasan samo za one koji nisu gusari, ne vole rum i ne znaju bacati noževe i raditi braccio di ferro… sretni i odmorni nakon odmora na Tortugi krenuli smo put Brazila… plovili smo dugo, jako dugo, bilo je malo vjetra i loše more, jadan Manu, mali od kužine, ostao je samo sa krumpirom i šalšom od provišta, jer smo od predviđenih mjesec dana plovili puna dva mjeseca!!! Pojeli smo krumpira i šalše na hiljadu načina i kad smo konačno bili pored obala Brazila, sretni što ćemo konačno pojesti i malo mesa i nekog drugog voća i povrća, ušli smo u Canal de Jurupari – deltu rio de Amazonas (rijeku Amazonu).

 

Nismo išli besciljno put Brazila, ne ne… došli smo do jednog bezimenog sela na obalama delte i potražili mog starog prijatelja Bentinha (Bentinja). Lukavac samo takav, ali fer tip.. bio u stanju svašta, ali ako bi dao riječ, to bi vrijedilo više od sto ugovora.. vjerovatno ga je ta ista riječ i održala u životu obzirom na svakojake gluposti što je napravio. Inače Bentinho je bio tipčina, kapetan duge plovidbe, crnac, potomak robova iz Brazila, visok, jak, čelav sa osmjehom kao za reklamu za pastu za zube… ja sam ga zvao Aquafresh… vječito se ljutio na mene zbog toga, ali obzirom da smo svašta prošli skupa (i jedan rat između ostalog, ali to je druga priča) i da me naučio capoeiru, bili smo camaradas (drugari kapoeristi) i nije mi nikad zamjerio… recimo da smo bili stvarno prijatelji.

 

On nam je trebao da nas preveze do središta Amazone.. sigurno se pitaš šta gusari mogu raditi usred prašume… eee pa Modrobrki je na Tortugi “kupio” kartu skrivenog blaga koji se nalazio stotinjak kilometara od Manausa (grada u sred Amazone)… a da dodjemo do Manausa nitko osim Aquafresha nas nije mogao donijeti bolje i sigurnije, jer Amazona koliko god lijepa bila ima više opasnih životinja i divljih plemena nego što je imao Toto dlaka (pas od malog Manua) kojeg smo kupili jer je pošto poto htio nekog ljubimca, pa smo se složili neka bude pas.. on je htio kao pravi gusar da ima aru, a ara je velika ko glavno jedro kad raširi krila.. obzirom da ne želim ništa jače od mene na brodu (da, znam gusar sam ne bi se smio bojati tih životinja, ali ne mogu sa takvim beštijama izaći na kraj).. nista od are…. uglavnom… Bentinho nas je odvezao u Macapa’ to je grad na delti i od odunda put za Manaus. Od Macapa’ do Manausa ima otprilike tisuću kilometara prašume. Manu je bio van sebe, Modrobrki i Brzi isto tako i rekli su svi odmah – nećemo više jesti krumpir i šalšu dok smo živi, Gamba de legno je samo rekao: mene baš briga važno da ima ruma, za ostalo ćemo lako. Toto je rekao wuf wuf… i nitko ga nije ozbiljno shvatio. Manu je sa gamba de legno i brzim i Totom išao po spežu na markat od Macapa’ i nije ih bilo cijeli dan.. nepotrebno reći da sam riknuo čekajući i dok sam rikavao, Aquafresh i ja smo pili rum i pričali o starim vremenima i pitao sam ga gjde je naš zajednički prijatelj kojeg smo zvali kapetan Vega.. nikako mu nismo zapamtili ime samo taj nadimak.

 

Kaže meni Aquafresh kako je kapetanu Vegi dojadio taj moderni svijet i da se odmetnuo negdje u sred Amazone, te da može lako biti da je baš u Manausu. Nisam mogao vjerovati, to je bila tako sretna slučajnost da sam baš bio sretan jako jako, jer koliko god mi gusari bili neustrašivi, bolje je imati prijatelja koji zna teren gdje kročiš nego da ideš na slijepo negdje.

 

Pred večer je mali Manu sa društvom i punim vrećama hrane došao nazad u kuću koju smo bili unajmili na par dana u Macapa’ – sretan jer je kupio sve šta treba. Bentinho je nabavio kočiju i konje i konačno smo imali sve i bili spremni da odemo. Modrobrki, koji je bio uvijek znatiželjan i bistar čovjek je poželio da ostanemo još jedan dan i da odemo do grada da vidimo malo kako to mjesto izgleda, a ne da jurimo ko luđaci kad nas ovako i onako (za promjenu) nitko ne juri, niti mi nikoga. Nevoljko sam se složio jer smo već previše bili na putu i čekao nas je (opet) dugi i opasan put.

 

Moram priznati da me iznenadio taj grad… baš lijep i zanimljiv (utvrde neke smo pogledali, obišli restorane, jeli krokodile na lešo i anakondu na brodet– specijalitet kuće).. prošli smo ugodnu večer kao pravi turisti, a ne odmetnici kao što jesmo… Toto samo što nije cvrkutao od sreće, a ne lajao .. smiješan psić.

 

Drugi dan u rano jutro, družba je krenula put Manausa, poslužilo nas je lijepo vrijeme i veselo smo, cestama koje pozna Bentinho, stari švercer 🙂 sigurno putovali.

 

Nakon dva tjedna stigli smo u Manaus.opet smo zadnjih pet dana putem jeli krumpire i šalšu na sto načina.. ovaj put nas nije iznenadila dužina puta već naš apetit… dogodi se i najboljima kažu. Unajmili smo kuću i otišli tražiti prvi aerodrom gdje bi mogli naći našeg starog druga kapetana Vegu. On je sigurno bio tamo (bio je pilot i vozio je hidroavion). I naravno, našli smo ga odmah. Bio je visok crn (sijed iznad uha sa strane) u kožnoj jakni i i revolverom oko pasa. Kakav tip. Prošao je sito i rešeto, a ostao je dosljedan sebi.. valjda zato, jer više nije trpio taj moderni svijet, otišao je što dalje, da ima kontakta s ljudima umjereno.. dalje od Manausa je mogao samo na sjeverni pol da se hrva sa medvjedima (ali je bio ful zimogrozan, vjerujem da je samo to bio razlog zašto nije izabrao tako neko mjesto).

 

Kad nas je vidio sreći nije bilo kraja, mali Manu, Gamba de legno, Modrobrki i Brzi su u čudu gledali šta se događa, pas je počeo zavijati, a Vega je iz šale ispalio čak par hitaca u zrak (to nije NIKADA radio) . Objasnili smo mu priču, o zlatu o Tortugi o putu koji je trajao do besvijesti, upoznao sam ga sa svojom posadom, a on nam je predložio, obzirom da smo svi mi bili banda da ostanemo tu neko vrijeme i potražimo blago, da če nam pomoći, samo neka mu platimo troškove kao turisti. MI smo rekli da tako ne može i obzirom da će riskirati koliko i mi da dijelimo sve u jednakim dijelovima. Bilo mu je drago, otišao je s nama u kuću koju smo iznajmili, odveo nas na markat u Manausu i mali Manu je napravio takvu večeru, da sam siguran da se je Vega dan danas sjeća.

 

Nakon nekoliko dana odmora, slijedeći kartu koju je Modrobrki nabavio, hidroavionom smo kružili iznad te točke gdje je bilo skriveno blago. Ti gusari koji su sakrili to blago (to je bilo blago gusara Ružnog tvora i njegove posade koju su zarobili englezi prije par godina i zatvorili ih doživotno!!!) stavili su ga pored jedne stare utvrde od konkvistadora … nekako smo se spustili na obližnju ledinu i krenuli u potragu. Obzirom da smo imali puno bolje uvjete od Ružnog tvora i njegovih jataka, blago smo iskopali odmah.. nije bilo baš neko (toliko da se mali Manu pitao čemu toliki trud) a Modrobrki koji nikad ne pije (gusarskim rječnikom to znači da popije samo jednu bocu ruma na tjedan) odmah je uzeo bocu ruma i počeo piti i govoriti kako sam glup… kako sam gluup… KAKO SAM GLUUUPPPP.. mi smo ga utješili i rekli, ej Modrobrki… nemoj tako ima ovdje dosta zlata i dragulja da platimo put, da se počastimo i da se vratimo na Tortugu puni provišta (bez krumpira i šalše) i da imamo dovoljno za trošiti barem godinu dana…

 

To ga je malo udobrovoljilo, pa mu je bilo lakše.. Ubrzo nakon toga krenuli smo put nazad, pozdravili naše prijatelje kapetana Vegu u Manausu, Aquafresha u Macapa’ ( i igrao sam kapeiru s njim cijelo posljepodne na cesti, jer mi nije dao mira) ukrcali se na naše voljeno Morsko prase krenuli na Tortugu.

 

Putem, prema Tortugi, na Antilima.. naišli smo na neku čudnu olupinu na jednom otočiču… gledali smo je i planirali nakon što odmorimo na Tortugi da se vratimo na taj otok jer je djelovalo kao nešto zbilja neobično (a možda i vrijedno), a nismo imali se vremena zaustaviti jer su nas drugi gusari čekali na Tortugi da im donesemo neke stvari (oružje, duhan, rum iz Brazila) ..

 

….ali to je već neka druga priča

 

 

capt. Morski Valić (z Raklja)

(marinhero za capoeriste)

MANAUS (instagram)

Capoeira (youtube video)