Ignac ostaje Ignac

U davna pradavna vremena kad sam bio mladi gusar i tugovao sto moram po najvece blago svog zivota (valjda najvece.. nikad se ne zna) ici na sanjakama koje su vukli sobovi (da ne povjerujes) koje su bile dosta brze, ali ipak sanjke.. Imao sam kopnenu bolest (jer morsku bolest ne mogu gusari imati kad su stalno na moru, ali zato kad dodju na kopno gotovo.. poludio sam bio od stabline zemlje.. nista ne ljulja.. dosadno za riknuti).. uglanvom, bili smo Gamba de legno, Modrobrki, Brzi, Manu (mali od kužine), Toto, ja Ignac zvani Olaf i hrpu sobova.

Krenuli smo kako treba, sredjeni, obuceni dobro u krzna, grickali one tanke salamice (kao zimska od gavrilovica, ali ful tanka) pili rum, osim Tota, Manua (jer nisu polozili gusarski ispit) i sobova (jer su vozili) koji su vukli saonice prema Nordkapp-u.

Toto je zimogrozan ful… Gamba de legno je rekao da moramo srediti i njemu krzno jer je ovako ko u kanotjeri, da ce umrijet od hladnoce, pa mu je teta šnajderica rješila kaputić od dabrovog krzna.. bio je ko davy krocket, samo sto je davy Crocket imao takvu kapu, a Toto je sav stao u tu „kapu“… nisam znao da li je Toto mali ili taj Davy Kroket ima glavu ko špaher na drva… uglavnom .. taj kaputic ga je ful grijao i nije cmoljio non stop kao zubarska bušilica.. nego tranquillo grickao salamice i gledao uokolo.

Modrobrki je rekao da ce nas netko urediti ko zeceve, u smislu da ce nas upucati jer sa tim krznima licimo na medvjede… Olaf/Ignac je umirao od smijeha i ulijevao rum.. ko da je u rodu Gambi… pas bio ako lažem!

I tako vuku nas sobovi, a Manu im je dao usput imena i to: Đuro, Pero, Darko, Mirko, Slavko i Tito. Tito je imao crven nos ko Rudi, a Rudi je bio dobar i vrijedan ko pionir, pa je Manu odmilja Tita zvao Pionir.

Nakon 12 sati vožnje, stali mi usred ničega na sred „ceste“ i napravili kamp. Ignac je bio šegavi na sve je mislio, imali smo i šatore i hranu za sobove i grijalice koje su ful grijale, iako smo bili sa tim krznima obavijeni ko sarmice (mmm sarme.. Manu ih je spremio bio zlunetrebalo za put). Malo umorni, malo izbedirani jer smo vijdeli da ce taj put trajati, poceli smo se zezati da otjeramo lose raspolozenje, a Olaf / ignac je u jednom trenutku izvadio malu reoženicu i poceo svirati i pjevati neku stvar koja mi jos danas sviri tu i tamo u glavi… isla je otprilike ovako… AJ dajte mi vi teeetooo maaaaaaaaa, vinca plavincaaaaaaa trana na naaaaaj!!!!!!!!

Samo sam to zapamtio… nakon tog zvuka, zivotinje su pobježale, Toto je poceo zavijati, a sobovi se trzati. Ignac se smijao i rekao je… ja son istrijon i to kad pivan se cuje do kalavojne i nazad. OK! Shvatili smo… Manu je zaključio… da Olaf da… IGNAC OSTAJE IGNAC… i bilo nam je drago sto je tako. Poceli smo pjevati stare istarske pjesme tako da nismo trebali imati vatru za drzati podalje divlje zvijeri.. svaki put kad bi nesto susnulo ili bi skuzili da dolaze neki vukovi i takve beštije počeli bi pjevati po našu i odmah je bila frka kao i prvi put… dakle, zvijeri bjeze, Toto cvili, a sobovi se trzaju.

Nakon masu vremena (dana), vise nismo ni znali koliko putujemo, poprilicno umorni došli smo konačno na Nordkapp. Svaku vecer smo stali, napravili satore, a koji put bi naisli na neke kuce pa bi nas ugostili neki dobri ljudi… dobar osjecaj je bio putovati kroz tu skoro pustoš, najprije čovjek misli strašno ovo / ono.. kad vidis da priroda i u toj varijanti zna iznenaditi svojom ljepotom. Tu i tamo bi vidjeli i koje zaleđeno jezero ili trk stada sobova u daljini, brda, osobenjake koji su živjeli sami.. pustinjaci.. nisi ih mogao staviti u obične ljude ili su se ponasali ko zvijeri ili kao sveci… svasta, mozda su bas zato zivjeli tako daleko od svijeta i civilizacije.

Kako smo napredovali sve je hladnije i hladnije bilo.. na kraju smo jeli ful masnu hranu i Totu smo morali jos jedan kaputic napraviti jer taj pas je nesto najzimogroznije na planeti… hehehhe…

Kako smo stili na sam vrh, ugledali smo u – nista. Bas nista, obala koja gleda na sjever. Hladno za riknuti. Dobro da smo se istrenirali putem i da smo imali masu hrane i svega tako da nismo riskirali da se zaledimo tamo. Stali smo ispod spomenika koji oznacava najsjeverniju tocku u Europi i Moadrobrki je otvorio mapu. Ignac je otvorio bocu, a Manu torbu sa hranom i poceli smo gledati tu mapu i razmisljati gdje moze biti to ucrtano blago.

I dok smo tako razmisljali, Brzi je otvorio usta… i tu je normalnom razmisljanju dosao kraj… pa je poceo sa pitanjima, a zasto smo tu dosli kad tu nema nicega… a zasto nismo na Tortugi, a zasto… bokte koji put bi se bas zacudio.. pa ko da smo ga ko torbu vozilisa sobom. Nista taj nije zapamtio, ni zastosmo dosli ni da ce biti hladno, bas ga nije briga… e svasta…

Gledamo mi mapu, gledamo oko sebe i vracamo se pomalo od spomenika prema prvom naselju da pojedemo nesto u lokalnoj konobi i konacno spavamo u krevetu nakon x dana sto smo putovali… Gledamo mapu, gledamo okolo i nista… ne moe covjek skuziti u cemo je stos… Dok smo sjedili tako za stolom i narucili blitvu s krumpirom koje nije bilo, pa smo jeli samo krumpir i meso , Manu se igrao sa kartom i rolao je oko boce.. sto mi je islo ful na zivce pa sam mu onako ostro rekao.. MANU.. ne igraj se sa kartom, napravili smo cuda kilometara zbog toga jos nam fali da ostanemo sad bez toga… Kadli! Manu kaže.. ma e Morski daj.. pa sta ne kuzis.. gle ovo… zamotao je kartu oko boce i okrenuo je prema svijetlu i imali smo sta vidjeti!

Pa karta se nije mogla procitati ako nije zamotana oko boce u tome je bio trik! Koja fora eeeej. Znaci, zamotas kartu oko boce i okrenes je prema svijetlu, i onda vidis punu kartu jer je jedan dio nje nacrtan naopacke pa kad sklopis jedne crte preko drugih dobijes puni crtež… AAAAA koja sreca, bas smo bili sretni ful, poceli smo festati i opet smo poceli pjevati one nase… toto je cvilio, zvijeri bjezale i sobovi se trzali…

Drugi dan, krenuli smo u potragu za tim poljem i nakon par sati  dosli smo do jedne ogromne poljane koja gleda na more i ima masu stećaka (kao sto ih je nosio obeliks u stripu – manu ga je zvao debelix) i svi su si slicni.

Gledamo mi to i nikako skuziti sta je sta.. svi su si isti, valjda je blago tu negdje… auuu problemi, ali segavi Modrobrki se sjetio… i kaze… ovaj put imam ja ideju, a ne vjecito da je ima Manu… nasmijali smo se i Modrobrki je predlozio da napravimo jedan visoki drveni stup.. bilo sta da postavimo kako bi vidjeli cijelo polje s visine, jer sigurno je nesto nacrtano s tim stečcima pa cemo skuziti po crtezu gdje da tražimo i šta.

Manu je rekao imam opet ideju! A mi svi sta, osim Modrobrkog koji je rekao, pa zar je moguce vise!

Modrobrki je bio modar od ljubomore, Olaf/Ignac i Gamba od ruma, a mi ostali uključujući sobove smo bili modri od zime Ehehehe…

ali o tome u drugoj priči.

Laku noć gusari

 

capt. Morski Valić (plavi)

 

 

 

Nordkapp via Malmo

Nordkapp via Malmo

U davna pradavna vremena kad sam bio mladi gusar bili smo Modrobrki, Brzi, Gamba de legno, Manu (majstor od kužine), ja i Toto – tuuužni morski pas jaučar… odnosno jazavčar. Tužan je bio zato jer je pustio Malu u Kopenhagenu, pa ga je Manu tješio kobasicama, majstor Toto je malo cvilio zbog brekice, a malo je cvilio zato jer je žicao kobasice, Manu je šizio i govorio mu da šuti i svaki put kad bi to rekao bi mu šišnuo komad kobasice u usta.

Do Malma smo došli brzo… baš ono… čas posla… i kako smo se vezali, na obali nas je čekao Olag Blavi Bak. Nije ga bilo teško uočiti… ogroman lik velik ko medvjed, pod miškom je držao banjicu sladoleda od čokolade i jeo je sa varnjačom (drvenom žlicom). Erik blesavi nas je upozorio da voli sladoled ful (a ko ga ne voli, mislim ono… ) On nam se obratio odmah dok smo pristajali, bacili smo cimu (konopac) i dok je stavljao knop okok bitve kaže: CO MLADICI, CO STE RIVOLI!? Nasmijali smo se i rekao sam mu odmah: ‘rah me uza ko si ti Olaf! Kazao je kako se ustvari zove Ignac i njegovi su iz Tupljaka (kraj Labina), ali da nije mogao ići okolo po svijetu s tim imenom jer ga nitko nije shvaćao ozbiljno, pa je promijenio ime u Olaf, ali da ga ovako i onako svi zovu BAK jer je jak i velik pravi istarski bik. Super lik, skužio je odmah šta nam treba i rekao je da će riješiti put za Nordkapp s „pola snage“ (njegovo pola snage je bilo mojih snaga i pol do dvije, ali ok…)  samo da se moramo čuvati lokalnih lopova jer su opaki.

Manu je bio sretan i nije ga baš bilo previše briga sto su ti lokalni banditi opasni pa kaze… šta to ima veze sto su opasni… pa prošli smo cijeli svijet uzduž i poprijeko, radili svašta… šta će nam tu neki… i mi smo opasni… Toto je odmah počeo lajati iako nije kužio šta Manu govori, ali je vidio da je uzrujan. Nego, kaže Modrobrki… boys… šta ne vidite da prolazimo opet kroz Oslo… svi sretni što ćemo opet proći kroz taj grad, nismo više razmišljali o tim zlikovcima… za svaki slučaj uzeli smo i naše mačeve (iz Toleda) zlunetrebalo… I tako šetamo se mi Malmom i sjeli mi u gostionicu koja se zvala PAK. U gostionici je radila neka debela žena uvijek nasmijana sa dugom plavom kosom i kikicama…

Pričamo mi sa Olafom / Ignacom i priča nam ono kako sad radi rezervne komade za brodove kao što je naš, da će nam srediti i super jedra ako nam fali, provište isto da nema problema i da ima i mlijeko s okusom čokolade ako hoćemo… Naravno da da, kaže Manu, ali imamo ne znamo ni sami koliko do tamo putujemo… u čemu ćemo ga držati… Onda je Olaf/Ignac zvao tu debelu tetu i rekao joj nešto na uho, otišla je u skladište i došla s nekom kartonskom kutijom i dala Olafu/Ignacu… I onda nam je objasnio…

Mlodi to van je pakovanje… tu mliko more biti misec dan i nema problema… MA DAJ! Rekli smo svi ko jedan… OOO pa to je od lič no!!! Još smo malo igrali pikado u oštariji i išli spavati rano da budemo odmoreni kad krenemo za Oslo. Aaaa baš smo se veselili, Gamba se sjetio i kaže: Ej momci! Sjećate se onih medvjedića? Kako su se ono zvali??? Jedan je bio Knut, a drugi mu je bio blesavi brat, pa moramo ih posjetiti, ko zna koliki su sada! Olaf/Ignac je gledao s nevjericom. Co medvidi? Ma co ste pali z mendule mlodi? (u prevodu, ma šta ste pukli ići gledati medvjede eej!) rekao je u čudu. Mi smo rekli da su to naši dragi medvjedići i da smo svojedobno švercali i čokoladu baš u tim krajevima i brod popravljali tu i da su bili s nama i da nema greške, em znamo kraj, em znamo medvjediće… Da, da ma jopet to je blago, medvidi co moj! (negodovao je Ignac)

Znao sam šta ga muči, išao je s nama do Nordkappa, znao je da smo nabrijani, a nismo ni krenuli, a već se veselimo da idemo vidjeti neke medjvede… više mu ni ti lokalni banditi za koje nas je upozorio, nisu djelovali tako strašno… eehhh caro mio Olaf/Ignac.. hehehehe.

Drugo jutro smo se ukrcali, stavili provište i krenuli brodom uz obalu do Osla… Trajalo je dosta to putovanje, a i nisu neka fora ta sjeverna mora. Mi volimo tople krajeve, a nema ni nešto prometa, tako da nema ni gusarenja… dobro da smo imali još novca od Biserujke jer ne bi imali ni za džeparac… nije mogao čovjek opljačakati ni batanu, tuga nevidjena.. i tako stojimo mi naslonjeni na ogradu od broda dok smo polazili iz Malma i Manu pita Gambu… e Gamba ti se sviđa to mlijeko sa okusom čokolade… Gamba kaže onako da ne uvrijedi Manua.. Paaaa ono, ja sam ti više za rum… ovo mi onako nije nešto, a tebi Modri? Super je da… pa kako ćemo zvati to pakovanje koje traje mjesec dana, pitao je Manu, nemam pojma kaže Modrobrki… a čuj… nastavi Manu, probali smo ga u gostioni PAK, donesla nam ga je debela TETA koja ga napravila najvjerojatnije, pa ja bi ga onda nazvao TETAPAK! Gamba onako pospano je pitao šta??? TETRAPAK?? (slabo je i čuo, osim sto je imao drvenu nogu)… smijali smo se i rekli smo DA! TAKO JE! TETRAPAK! Pa red je da bude jednom i po njemu rekao sam… i nastavili smo piti to čokoladno mlijeko u TETRAPAKU ne TETAPAK-u kako smo zsamislili.. super je bilo i uspjeli smo staviti sa strane  malo i za naše medvjediće koje ćemo valjda vidjeti u Oslu.

Kad smo došli u Oslo, krenuli smo poznatim ulicama i unajmili kućicu u luci, dok je Ignac / Olaf išao srediti prijevoz za nas do Nordkappa. Čuli smo, pričalo se da su te jadne medvjediće svugdje šetali i pokazivali, tako da nismo bili sigurni gdje su više, ali svejedno, bez da ikoga išta žicamo i pitamo krenuli smo prema zoološkom vrtu u nadi da čemo ih sresti. I šetamo mi tako zoološkim vrtom i naiđemo na KNUTA! Aaaaa koje iznenađenje! Knut je izrastao u predivnog velikog bijelog medvjeda i nikoga nije prepoznao osim Manua koji je cijeli put bio s njim još dok je bio mali medvjedić na brodu kad smo ga doveli tu. Prema drugima je bio nepovjerljiv, ali okrenuo bi se prema Manu i počeo cviliti ko Toto, čak je i Toto bio u čudu pa je lajao onako ko da pita Vau? Vaauuu? uUUuuuVau? Hehehehhe… Manu ga je uspio pogladiti po trbuhu, ali jako jako oprezno jer je ipak to sad veliki medvjed i ono što je njemu igra tebi „makne“ pola ruke i noge… u igri… i da… nije bilo šanse da mu se nekako da taj tetrapak sa čokoladnim mlijekom. Šteta… C’est la vie! (takav je život) rekao je Gamba de legno (koji je radio i kao krupier u casinu u Parizu par godina pa naucio čovjek i  francuski, ko bi rekao, a? Tu je i izgubio nogu, ali o tome u drugoj priči) i uglavnom, nakon tog susreta, zadovoljni smo se vratili u kuću.

Tu nas je dočekao Olaf i rekao je da je riješio sve i krzna i prijevoz i provište. Sav sretan što nije išao gledati medvjede, rekao je da možemo komotno krenuti na put za dva dana, kad stignu svi sobovi koje je naručio (u rent-a-sob agenciji je išao po njih). Nismo bili baš najsretniji jer nismo išli sa brodom, ali nismo se dali da nas pila to previše iako je to značilo da će Morsko prase biti vezanou Oslu (opet)

Šta ti je život, gusariš, gusariš, a po najveće blago (ako je to istina, a vjerovatno nije) u životu ideš sa rogatim životinjama na super hladna mjesta, svašta mislim.. pa kako? Ehhh…

Ukrcali smo robu i krenuli, ostali smo bez čokoladnog mlijeka jer smo pocikali sve što smo imali, pa nam je ostalo svega drugog i neko piće koje nam je rijesio Ignac za put, ali

 

To je vec druga priča

 

Laku noć gusari

 

Capt. Morski Valić sa sobom (životinjom ne sa samim sobom) u krznenom kaputu (bože sačuvaj)