Debelixova logika

U davna, pradavna vremena kad asma bo mladi gusar, bili smo Modrobrki, Brzi, Gamba de legno , Manu (mali od kužine) ja i Toto – morski pas jazavčar. Iako smo bili prekaljeni gusari  nismo bas neki tipovi kojima je hladnoca i pustoš prijatelj… hoce reci da smao rikavali od hladnoce, a jadan Toto je ličio sve više na sarmu jer je vječito bio zamotan u svoju bundu, izlazio je iz tog svog brloga samo kad je trebao pisikiti … Uglavnom, dosli  smo na „metar“ od blaga, ali obzirom da je ta poljana bila ogromna, a ti stečci svi isti nismo mogli nikako skužiti gdje je to blago – nema šanse.

Modrobrki se dobro sjetio (ovaj put za razliku od Manu-a koji ima uvijek ideju, hehehe) , trebalo je napraviti nešto visoko da se cijelo to polje stećaka vidi od gore jer je sigurno napravljen neki lik pa cemo znati gdje bi konacno moglo biti blago…. pa neka neko kaze da je nama gusarima lako i da smo neradnici! Em smo prosli cijeli svijet, em se smrzavamo, risikiramo zivot.. pa mi bi trebali dobiti nobelovu nagradu za trud, a ne da nam govore da smo vjetropiri.. koje su to fore.

Uglavnom.. nakon sto smo razmisljali kako i sta, napravili smo (ipak) kako je manu rekao… napravili smo jedan stup visok cca 12 metara i stavili ogromno ogledalo pod kutem na vrh, a drugo ogromno smo stavili na pod (cca metar sa metar)… obzirom nisamo znali kako da nazovemo tu spravu, a pomagao nam je neki rođak od Ignaca / Olafa isto iz Labina, neki stolar Pere Skopić… odlučili smo nazvati spravu PERISKOP. On nije mjenjao ime, baš ga je bilo briga… a i Pere se lakše izgovara od Ignac pa nije imao tih problema.. svi u selu su ga poznavali, radio covjek namjestaj, barke… čuda, kad smo mu rekli šta nam treba bio je oduševljen jer je rekao da mu baš treba malo akcije, a ne vječito da radi ormare i pasare…

Nakon što smo montirali periskop, pogledali smo konačno tu poljanu sa stečcima, nije bilo jednostavno.. micali smo tu konstrukciju (periskop) više puta, tako da je to trajalo danima… i vec kad smo poceli razmisljati da odustanemo, Brzi je skuzio (nemres bilivit) oblik… i kaze.. PA EEEJ OVO JE KAO MAPA MALEZIJE! Ma daaaj Brzi sikter sa tim tvojim spikama.. grdo mu je odbrusio Modrobrki, dok je Gamba nesto sebi u bradu govorio.. mrmljao nešto.. spominjao nekog  Janeza, Marijanu i nekog tigra nešto… a ma… nitko ga nije previse bendao. Bio je cijelo vrijeme sa Totom, i malo je on jeo pancetu malo Toto i gledali kako radimo.. dosli su okrugli ko lopte. Vrag mi nije dao mira i razmišljao sam o onome što je govorio Brzi, pozvao sam društvo da ipak pogledamo šta je brzi vidio i da se posvetimo tome ozbiljno. Gledamo mi.. gleda i Ignac, a Pere Skopić je gledao kako radi sprava i da li je sve ok.. dok se Toto zabetonirao u svom krznu i nije htio van ni pod razno.

Stvarno, pa to je bila karta Malezije napravljena od stećaka u sred polarnog pojasa! Za ne vjerovati. Manu i Ignac / Olaf su se zezali i govorili… kužiš ti Ignac kako se Debelix poigrao sa kamenim stupovima od par sto kila svaki… Ma co govoris Manu.. ki je ti Debelix.. Ma strip junak jedan. Co je to Stripi? AAAaaa bon bon, nista… uglavnom za ne vjerovati. Putovali smo ni samo ne znamo koliko, da nadjemo mapu od Malezije i fakat, vidio se lijepo Borneo, Singapur… sve sve sve… I dok smo tako gledali samo jedan stecak je bio tamniji i nešto veći.

Došli smo do tog stećka, vezali ga za saonice i potegli da se sruši u nadi da ćemo naci nesto ispod njega .. sto i jesmo jednu kutijicu..  Modrobrki je riknuo, jer opet nismo nasli nista uzme tu kutijicu i baci je svom snagom u sruseni stećak. I onda je iz kutijice ispao dijamant velik kao jaje i mala bilježnica sa kožnim koricama. Riknuli smo… Pa vidi ti, Sreći nije bilo kraja, plesali smo od srece oko stečka ko indijanci kad prizivaju kišu u sjevernoj Americi… totalna sreća. Modrobrki je i dalje bio u čudu i gledao u kutijicu i nije mogao vjerovati.

Nakon nekog vremena, Manu koji je bio izmedju ostalog, tocno je preko periskopa precrtao mapu Malezije i svaki stecak tocno oznacio jer smo znali da nije bez razloga tako nacrtana sa stećcima cijela Malezija i da je taj dijamant samo vrh cijele price, ima toga jos, tek smo krenuli.

Nakon sto smo se dogovorili sta cemo dalje, Ignac nam je predozio sa se idemo odmoriti u staklene igloo-e malo dalje od Nordkappa. Ludi su ovi nordijici rekao je Gamba. Drugi dan smo stigli u staklene Iglooe iznajmili ih i gledali auroru boreallis dok smo sjedili u toplom – ludo.

Modrobrki je dao Ignacu / Olafu da procita sta pise u biljeznici, da vidimo sta je to jer prodati dijament je lako, ajde da vidimo sta krije cijela ta prica.  Olaf / Ignac je krenuo citati i pisalo je slijedece:  Den inntrengende reisende, det er bra at du kom til Nordkapp for å søke skatten

Mi smo rekli, A HA.. dobro je da je tebi zabavno, a sad nam prevedi jer ne kužimo šta to znači, pa je Olaf nam na kraju preveo sve i pisalo je slijedeće: „Putniče namjerniče, dobro je da si došao na Nordkapp tražiti blago“… i nastavio, „Zmajsko oko“  je nagrada za tvoj trud, ali blago koje tražiš nalazi se na istoku svijeta tamo gdje su zmajevi domaće životinje, toplo je uvijek i noc i dan se izmjenjuju puno brze nego u nasoj zemlji. Kad dodjes u tu zemlju potrazi otok zmajeva i tamo ces naci hram. TO JE MJESTO KOJE TRAZIS.

Jasno je bilo da nas čeka dug i opasan put, plus majaski prolaz je pun načih kolega .. a ono mislili smo sta nam ima biti, fajt uobicajena stvar, zmajevi? Kakvi crni zmajevi? Hram? Sto pitanja smo si postavili, malo smo zapjevali (Toto je zavijao, medvjedi se razbježali oko iglua a sobovi se trzali) , pili smo malo istarske supe (dali smo malo i Manuu iako nije polozio gusarski jos)  i zamisljeni legli gledati auroru boreallis kroz stakleni krov).

Gamba de legno je i dalje drobio nesto kao Janez, Marijana.. tigar… nitko ga nije kuzio sta mu to znaci pa smo ga pustili da drobi i dalje.  U iglooima smo ostali dva dana, spremili se i krneuli nazad za Malmo di je nase voljeno Morsko prase, ali

 

To je vec druga priča

 

hilsener fra et glassgloo, kaptein Sjø Valic

(pozdrav iz staklenog igloo-a, kapetan Morski Valić)