Debelixova logika

U davna, pradavna vremena kad asma bo mladi gusar, bili smo Modrobrki, Brzi, Gamba de legno , Manu (mali od kužine) ja i Toto – morski pas jazavčar. Iako smo bili prekaljeni gusari  nismo bas neki tipovi kojima je hladnoca i pustoš prijatelj… hoce reci da smao rikavali od hladnoce, a jadan Toto je ličio sve više na sarmu jer je vječito bio zamotan u svoju bundu, izlazio je iz tog svog brloga samo kad je trebao pisikiti … Uglavnom, dosli  smo na „metar“ od blaga, ali obzirom da je ta poljana bila ogromna, a ti stečci svi isti nismo mogli nikako skužiti gdje je to blago – nema šanse.

Modrobrki se dobro sjetio (ovaj put za razliku od Manu-a koji ima uvijek ideju, hehehe) , trebalo je napraviti nešto visoko da se cijelo to polje stećaka vidi od gore jer je sigurno napravljen neki lik pa cemo znati gdje bi konacno moglo biti blago…. pa neka neko kaze da je nama gusarima lako i da smo neradnici! Em smo prosli cijeli svijet, em se smrzavamo, risikiramo zivot.. pa mi bi trebali dobiti nobelovu nagradu za trud, a ne da nam govore da smo vjetropiri.. koje su to fore.

Uglavnom.. nakon sto smo razmisljali kako i sta, napravili smo (ipak) kako je manu rekao… napravili smo jedan stup visok cca 12 metara i stavili ogromno ogledalo pod kutem na vrh, a drugo ogromno smo stavili na pod (cca metar sa metar)… obzirom nisamo znali kako da nazovemo tu spravu, a pomagao nam je neki rođak od Ignaca / Olafa isto iz Labina, neki stolar Pere Skopić… odlučili smo nazvati spravu PERISKOP. On nije mjenjao ime, baš ga je bilo briga… a i Pere se lakše izgovara od Ignac pa nije imao tih problema.. svi u selu su ga poznavali, radio covjek namjestaj, barke… čuda, kad smo mu rekli šta nam treba bio je oduševljen jer je rekao da mu baš treba malo akcije, a ne vječito da radi ormare i pasare…

Nakon što smo montirali periskop, pogledali smo konačno tu poljanu sa stečcima, nije bilo jednostavno.. micali smo tu konstrukciju (periskop) više puta, tako da je to trajalo danima… i vec kad smo poceli razmisljati da odustanemo, Brzi je skuzio (nemres bilivit) oblik… i kaze.. PA EEEJ OVO JE KAO MAPA MALEZIJE! Ma daaaj Brzi sikter sa tim tvojim spikama.. grdo mu je odbrusio Modrobrki, dok je Gamba nesto sebi u bradu govorio.. mrmljao nešto.. spominjao nekog  Janeza, Marijanu i nekog tigra nešto… a ma… nitko ga nije previse bendao. Bio je cijelo vrijeme sa Totom, i malo je on jeo pancetu malo Toto i gledali kako radimo.. dosli su okrugli ko lopte. Vrag mi nije dao mira i razmišljao sam o onome što je govorio Brzi, pozvao sam društvo da ipak pogledamo šta je brzi vidio i da se posvetimo tome ozbiljno. Gledamo mi.. gleda i Ignac, a Pere Skopić je gledao kako radi sprava i da li je sve ok.. dok se Toto zabetonirao u svom krznu i nije htio van ni pod razno.

Stvarno, pa to je bila karta Malezije napravljena od stećaka u sred polarnog pojasa! Za ne vjerovati. Manu i Ignac / Olaf su se zezali i govorili… kužiš ti Ignac kako se Debelix poigrao sa kamenim stupovima od par sto kila svaki… Ma co govoris Manu.. ki je ti Debelix.. Ma strip junak jedan. Co je to Stripi? AAAaaa bon bon, nista… uglavnom za ne vjerovati. Putovali smo ni samo ne znamo koliko, da nadjemo mapu od Malezije i fakat, vidio se lijepo Borneo, Singapur… sve sve sve… I dok smo tako gledali samo jedan stecak je bio tamniji i nešto veći.

Došli smo do tog stećka, vezali ga za saonice i potegli da se sruši u nadi da ćemo naci nesto ispod njega .. sto i jesmo jednu kutijicu..  Modrobrki je riknuo, jer opet nismo nasli nista uzme tu kutijicu i baci je svom snagom u sruseni stećak. I onda je iz kutijice ispao dijamant velik kao jaje i mala bilježnica sa kožnim koricama. Riknuli smo… Pa vidi ti, Sreći nije bilo kraja, plesali smo od srece oko stečka ko indijanci kad prizivaju kišu u sjevernoj Americi… totalna sreća. Modrobrki je i dalje bio u čudu i gledao u kutijicu i nije mogao vjerovati.

Nakon nekog vremena, Manu koji je bio izmedju ostalog, tocno je preko periskopa precrtao mapu Malezije i svaki stecak tocno oznacio jer smo znali da nije bez razloga tako nacrtana sa stećcima cijela Malezija i da je taj dijamant samo vrh cijele price, ima toga jos, tek smo krenuli.

Nakon sto smo se dogovorili sta cemo dalje, Ignac nam je predozio sa se idemo odmoriti u staklene igloo-e malo dalje od Nordkappa. Ludi su ovi nordijici rekao je Gamba. Drugi dan smo stigli u staklene Iglooe iznajmili ih i gledali auroru boreallis dok smo sjedili u toplom – ludo.

Modrobrki je dao Ignacu / Olafu da procita sta pise u biljeznici, da vidimo sta je to jer prodati dijament je lako, ajde da vidimo sta krije cijela ta prica.  Olaf / Ignac je krenuo citati i pisalo je slijedece:  Den inntrengende reisende, det er bra at du kom til Nordkapp for å søke skatten

Mi smo rekli, A HA.. dobro je da je tebi zabavno, a sad nam prevedi jer ne kužimo šta to znači, pa je Olaf nam na kraju preveo sve i pisalo je slijedeće: „Putniče namjerniče, dobro je da si došao na Nordkapp tražiti blago“… i nastavio, „Zmajsko oko“  je nagrada za tvoj trud, ali blago koje tražiš nalazi se na istoku svijeta tamo gdje su zmajevi domaće životinje, toplo je uvijek i noc i dan se izmjenjuju puno brze nego u nasoj zemlji. Kad dodjes u tu zemlju potrazi otok zmajeva i tamo ces naci hram. TO JE MJESTO KOJE TRAZIS.

Jasno je bilo da nas čeka dug i opasan put, plus majaski prolaz je pun načih kolega .. a ono mislili smo sta nam ima biti, fajt uobicajena stvar, zmajevi? Kakvi crni zmajevi? Hram? Sto pitanja smo si postavili, malo smo zapjevali (Toto je zavijao, medvjedi se razbježali oko iglua a sobovi se trzali) , pili smo malo istarske supe (dali smo malo i Manuu iako nije polozio gusarski jos)  i zamisljeni legli gledati auroru boreallis kroz stakleni krov).

Gamba de legno je i dalje drobio nesto kao Janez, Marijana.. tigar… nitko ga nije kuzio sta mu to znaci pa smo ga pustili da drobi i dalje.  U iglooima smo ostali dva dana, spremili se i krneuli nazad za Malmo di je nase voljeno Morsko prase, ali

 

To je vec druga priča

 

hilsener fra et glassgloo, kaptein Sjø Valic

(pozdrav iz staklenog igloo-a, kapetan Morski Valić)

 

Ignac ostaje Ignac

U davna pradavna vremena kad sam bio mladi gusar i tugovao sto moram po najvece blago svog zivota (valjda najvece.. nikad se ne zna) ici na sanjakama koje su vukli sobovi (da ne povjerujes) koje su bile dosta brze, ali ipak sanjke.. Imao sam kopnenu bolest (jer morsku bolest ne mogu gusari imati kad su stalno na moru, ali zato kad dodju na kopno gotovo.. poludio sam bio od stabline zemlje.. nista ne ljulja.. dosadno za riknuti).. uglanvom, bili smo Gamba de legno, Modrobrki, Brzi, Manu (mali od kužine), Toto, ja Ignac zvani Olaf i hrpu sobova.

Krenuli smo kako treba, sredjeni, obuceni dobro u krzna, grickali one tanke salamice (kao zimska od gavrilovica, ali ful tanka) pili rum, osim Tota, Manua (jer nisu polozili gusarski ispit) i sobova (jer su vozili) koji su vukli saonice prema Nordkapp-u.

Toto je zimogrozan ful… Gamba de legno je rekao da moramo srediti i njemu krzno jer je ovako ko u kanotjeri, da ce umrijet od hladnoce, pa mu je teta šnajderica rješila kaputić od dabrovog krzna.. bio je ko davy krocket, samo sto je davy Crocket imao takvu kapu, a Toto je sav stao u tu „kapu“… nisam znao da li je Toto mali ili taj Davy Kroket ima glavu ko špaher na drva… uglavnom .. taj kaputic ga je ful grijao i nije cmoljio non stop kao zubarska bušilica.. nego tranquillo grickao salamice i gledao uokolo.

Modrobrki je rekao da ce nas netko urediti ko zeceve, u smislu da ce nas upucati jer sa tim krznima licimo na medvjede… Olaf/Ignac je umirao od smijeha i ulijevao rum.. ko da je u rodu Gambi… pas bio ako lažem!

I tako vuku nas sobovi, a Manu im je dao usput imena i to: Đuro, Pero, Darko, Mirko, Slavko i Tito. Tito je imao crven nos ko Rudi, a Rudi je bio dobar i vrijedan ko pionir, pa je Manu odmilja Tita zvao Pionir.

Nakon 12 sati vožnje, stali mi usred ničega na sred „ceste“ i napravili kamp. Ignac je bio šegavi na sve je mislio, imali smo i šatore i hranu za sobove i grijalice koje su ful grijale, iako smo bili sa tim krznima obavijeni ko sarmice (mmm sarme.. Manu ih je spremio bio zlunetrebalo za put). Malo umorni, malo izbedirani jer smo vijdeli da ce taj put trajati, poceli smo se zezati da otjeramo lose raspolozenje, a Olaf / ignac je u jednom trenutku izvadio malu reoženicu i poceo svirati i pjevati neku stvar koja mi jos danas sviri tu i tamo u glavi… isla je otprilike ovako… AJ dajte mi vi teeetooo maaaaaaaaa, vinca plavincaaaaaaa trana na naaaaaj!!!!!!!!

Samo sam to zapamtio… nakon tog zvuka, zivotinje su pobježale, Toto je poceo zavijati, a sobovi se trzati. Ignac se smijao i rekao je… ja son istrijon i to kad pivan se cuje do kalavojne i nazad. OK! Shvatili smo… Manu je zaključio… da Olaf da… IGNAC OSTAJE IGNAC… i bilo nam je drago sto je tako. Poceli smo pjevati stare istarske pjesme tako da nismo trebali imati vatru za drzati podalje divlje zvijeri.. svaki put kad bi nesto susnulo ili bi skuzili da dolaze neki vukovi i takve beštije počeli bi pjevati po našu i odmah je bila frka kao i prvi put… dakle, zvijeri bjeze, Toto cvili, a sobovi se trzaju.

Nakon masu vremena (dana), vise nismo ni znali koliko putujemo, poprilicno umorni došli smo konačno na Nordkapp. Svaku vecer smo stali, napravili satore, a koji put bi naisli na neke kuce pa bi nas ugostili neki dobri ljudi… dobar osjecaj je bio putovati kroz tu skoro pustoš, najprije čovjek misli strašno ovo / ono.. kad vidis da priroda i u toj varijanti zna iznenaditi svojom ljepotom. Tu i tamo bi vidjeli i koje zaleđeno jezero ili trk stada sobova u daljini, brda, osobenjake koji su živjeli sami.. pustinjaci.. nisi ih mogao staviti u obične ljude ili su se ponasali ko zvijeri ili kao sveci… svasta, mozda su bas zato zivjeli tako daleko od svijeta i civilizacije.

Kako smo napredovali sve je hladnije i hladnije bilo.. na kraju smo jeli ful masnu hranu i Totu smo morali jos jedan kaputic napraviti jer taj pas je nesto najzimogroznije na planeti… hehehhe…

Kako smo stili na sam vrh, ugledali smo u – nista. Bas nista, obala koja gleda na sjever. Hladno za riknuti. Dobro da smo se istrenirali putem i da smo imali masu hrane i svega tako da nismo riskirali da se zaledimo tamo. Stali smo ispod spomenika koji oznacava najsjeverniju tocku u Europi i Moadrobrki je otvorio mapu. Ignac je otvorio bocu, a Manu torbu sa hranom i poceli smo gledati tu mapu i razmisljati gdje moze biti to ucrtano blago.

I dok smo tako razmisljali, Brzi je otvorio usta… i tu je normalnom razmisljanju dosao kraj… pa je poceo sa pitanjima, a zasto smo tu dosli kad tu nema nicega… a zasto nismo na Tortugi, a zasto… bokte koji put bi se bas zacudio.. pa ko da smo ga ko torbu vozilisa sobom. Nista taj nije zapamtio, ni zastosmo dosli ni da ce biti hladno, bas ga nije briga… e svasta…

Gledamo mi mapu, gledamo oko sebe i vracamo se pomalo od spomenika prema prvom naselju da pojedemo nesto u lokalnoj konobi i konacno spavamo u krevetu nakon x dana sto smo putovali… Gledamo mapu, gledamo okolo i nista… ne moe covjek skuziti u cemo je stos… Dok smo sjedili tako za stolom i narucili blitvu s krumpirom koje nije bilo, pa smo jeli samo krumpir i meso , Manu se igrao sa kartom i rolao je oko boce.. sto mi je islo ful na zivce pa sam mu onako ostro rekao.. MANU.. ne igraj se sa kartom, napravili smo cuda kilometara zbog toga jos nam fali da ostanemo sad bez toga… Kadli! Manu kaže.. ma e Morski daj.. pa sta ne kuzis.. gle ovo… zamotao je kartu oko boce i okrenuo je prema svijetlu i imali smo sta vidjeti!

Pa karta se nije mogla procitati ako nije zamotana oko boce u tome je bio trik! Koja fora eeeej. Znaci, zamotas kartu oko boce i okrenes je prema svijetlu, i onda vidis punu kartu jer je jedan dio nje nacrtan naopacke pa kad sklopis jedne crte preko drugih dobijes puni crtež… AAAAA koja sreca, bas smo bili sretni ful, poceli smo festati i opet smo poceli pjevati one nase… toto je cvilio, zvijeri bjezale i sobovi se trzali…

Drugi dan, krenuli smo u potragu za tim poljem i nakon par sati  dosli smo do jedne ogromne poljane koja gleda na more i ima masu stećaka (kao sto ih je nosio obeliks u stripu – manu ga je zvao debelix) i svi su si slicni.

Gledamo mi to i nikako skuziti sta je sta.. svi su si isti, valjda je blago tu negdje… auuu problemi, ali segavi Modrobrki se sjetio… i kaze… ovaj put imam ja ideju, a ne vjecito da je ima Manu… nasmijali smo se i Modrobrki je predlozio da napravimo jedan visoki drveni stup.. bilo sta da postavimo kako bi vidjeli cijelo polje s visine, jer sigurno je nesto nacrtano s tim stečcima pa cemo skuziti po crtezu gdje da tražimo i šta.

Manu je rekao imam opet ideju! A mi svi sta, osim Modrobrkog koji je rekao, pa zar je moguce vise!

Modrobrki je bio modar od ljubomore, Olaf/Ignac i Gamba od ruma, a mi ostali uključujući sobove smo bili modri od zime Ehehehe…

ali o tome u drugoj priči.

Laku noć gusari

 

capt. Morski Valić (plavi)

 

 

 

Nordkapp via Malmo

Nordkapp via Malmo

U davna pradavna vremena kad sam bio mladi gusar bili smo Modrobrki, Brzi, Gamba de legno, Manu (majstor od kužine), ja i Toto – tuuužni morski pas jaučar… odnosno jazavčar. Tužan je bio zato jer je pustio Malu u Kopenhagenu, pa ga je Manu tješio kobasicama, majstor Toto je malo cvilio zbog brekice, a malo je cvilio zato jer je žicao kobasice, Manu je šizio i govorio mu da šuti i svaki put kad bi to rekao bi mu šišnuo komad kobasice u usta.

Do Malma smo došli brzo… baš ono… čas posla… i kako smo se vezali, na obali nas je čekao Olag Blavi Bak. Nije ga bilo teško uočiti… ogroman lik velik ko medvjed, pod miškom je držao banjicu sladoleda od čokolade i jeo je sa varnjačom (drvenom žlicom). Erik blesavi nas je upozorio da voli sladoled ful (a ko ga ne voli, mislim ono… ) On nam se obratio odmah dok smo pristajali, bacili smo cimu (konopac) i dok je stavljao knop okok bitve kaže: CO MLADICI, CO STE RIVOLI!? Nasmijali smo se i rekao sam mu odmah: ‘rah me uza ko si ti Olaf! Kazao je kako se ustvari zove Ignac i njegovi su iz Tupljaka (kraj Labina), ali da nije mogao ići okolo po svijetu s tim imenom jer ga nitko nije shvaćao ozbiljno, pa je promijenio ime u Olaf, ali da ga ovako i onako svi zovu BAK jer je jak i velik pravi istarski bik. Super lik, skužio je odmah šta nam treba i rekao je da će riješiti put za Nordkapp s „pola snage“ (njegovo pola snage je bilo mojih snaga i pol do dvije, ali ok…)  samo da se moramo čuvati lokalnih lopova jer su opaki.

Manu je bio sretan i nije ga baš bilo previše briga sto su ti lokalni banditi opasni pa kaze… šta to ima veze sto su opasni… pa prošli smo cijeli svijet uzduž i poprijeko, radili svašta… šta će nam tu neki… i mi smo opasni… Toto je odmah počeo lajati iako nije kužio šta Manu govori, ali je vidio da je uzrujan. Nego, kaže Modrobrki… boys… šta ne vidite da prolazimo opet kroz Oslo… svi sretni što ćemo opet proći kroz taj grad, nismo više razmišljali o tim zlikovcima… za svaki slučaj uzeli smo i naše mačeve (iz Toleda) zlunetrebalo… I tako šetamo se mi Malmom i sjeli mi u gostionicu koja se zvala PAK. U gostionici je radila neka debela žena uvijek nasmijana sa dugom plavom kosom i kikicama…

Pričamo mi sa Olafom / Ignacom i priča nam ono kako sad radi rezervne komade za brodove kao što je naš, da će nam srediti i super jedra ako nam fali, provište isto da nema problema i da ima i mlijeko s okusom čokolade ako hoćemo… Naravno da da, kaže Manu, ali imamo ne znamo ni sami koliko do tamo putujemo… u čemu ćemo ga držati… Onda je Olaf/Ignac zvao tu debelu tetu i rekao joj nešto na uho, otišla je u skladište i došla s nekom kartonskom kutijom i dala Olafu/Ignacu… I onda nam je objasnio…

Mlodi to van je pakovanje… tu mliko more biti misec dan i nema problema… MA DAJ! Rekli smo svi ko jedan… OOO pa to je od lič no!!! Još smo malo igrali pikado u oštariji i išli spavati rano da budemo odmoreni kad krenemo za Oslo. Aaaa baš smo se veselili, Gamba se sjetio i kaže: Ej momci! Sjećate se onih medvjedića? Kako su se ono zvali??? Jedan je bio Knut, a drugi mu je bio blesavi brat, pa moramo ih posjetiti, ko zna koliki su sada! Olaf/Ignac je gledao s nevjericom. Co medvidi? Ma co ste pali z mendule mlodi? (u prevodu, ma šta ste pukli ići gledati medvjede eej!) rekao je u čudu. Mi smo rekli da su to naši dragi medvjedići i da smo svojedobno švercali i čokoladu baš u tim krajevima i brod popravljali tu i da su bili s nama i da nema greške, em znamo kraj, em znamo medvjediće… Da, da ma jopet to je blago, medvidi co moj! (negodovao je Ignac)

Znao sam šta ga muči, išao je s nama do Nordkappa, znao je da smo nabrijani, a nismo ni krenuli, a već se veselimo da idemo vidjeti neke medjvede… više mu ni ti lokalni banditi za koje nas je upozorio, nisu djelovali tako strašno… eehhh caro mio Olaf/Ignac.. hehehehe.

Drugo jutro smo se ukrcali, stavili provište i krenuli brodom uz obalu do Osla… Trajalo je dosta to putovanje, a i nisu neka fora ta sjeverna mora. Mi volimo tople krajeve, a nema ni nešto prometa, tako da nema ni gusarenja… dobro da smo imali još novca od Biserujke jer ne bi imali ni za džeparac… nije mogao čovjek opljačakati ni batanu, tuga nevidjena.. i tako stojimo mi naslonjeni na ogradu od broda dok smo polazili iz Malma i Manu pita Gambu… e Gamba ti se sviđa to mlijeko sa okusom čokolade… Gamba kaže onako da ne uvrijedi Manua.. Paaaa ono, ja sam ti više za rum… ovo mi onako nije nešto, a tebi Modri? Super je da… pa kako ćemo zvati to pakovanje koje traje mjesec dana, pitao je Manu, nemam pojma kaže Modrobrki… a čuj… nastavi Manu, probali smo ga u gostioni PAK, donesla nam ga je debela TETA koja ga napravila najvjerojatnije, pa ja bi ga onda nazvao TETAPAK! Gamba onako pospano je pitao šta??? TETRAPAK?? (slabo je i čuo, osim sto je imao drvenu nogu)… smijali smo se i rekli smo DA! TAKO JE! TETRAPAK! Pa red je da bude jednom i po njemu rekao sam… i nastavili smo piti to čokoladno mlijeko u TETRAPAKU ne TETAPAK-u kako smo zsamislili.. super je bilo i uspjeli smo staviti sa strane  malo i za naše medvjediće koje ćemo valjda vidjeti u Oslu.

Kad smo došli u Oslo, krenuli smo poznatim ulicama i unajmili kućicu u luci, dok je Ignac / Olaf išao srediti prijevoz za nas do Nordkappa. Čuli smo, pričalo se da su te jadne medvjediće svugdje šetali i pokazivali, tako da nismo bili sigurni gdje su više, ali svejedno, bez da ikoga išta žicamo i pitamo krenuli smo prema zoološkom vrtu u nadi da čemo ih sresti. I šetamo mi tako zoološkim vrtom i naiđemo na KNUTA! Aaaaa koje iznenađenje! Knut je izrastao u predivnog velikog bijelog medvjeda i nikoga nije prepoznao osim Manua koji je cijeli put bio s njim još dok je bio mali medvjedić na brodu kad smo ga doveli tu. Prema drugima je bio nepovjerljiv, ali okrenuo bi se prema Manu i počeo cviliti ko Toto, čak je i Toto bio u čudu pa je lajao onako ko da pita Vau? Vaauuu? uUUuuuVau? Hehehehhe… Manu ga je uspio pogladiti po trbuhu, ali jako jako oprezno jer je ipak to sad veliki medvjed i ono što je njemu igra tebi „makne“ pola ruke i noge… u igri… i da… nije bilo šanse da mu se nekako da taj tetrapak sa čokoladnim mlijekom. Šteta… C’est la vie! (takav je život) rekao je Gamba de legno (koji je radio i kao krupier u casinu u Parizu par godina pa naucio čovjek i  francuski, ko bi rekao, a? Tu je i izgubio nogu, ali o tome u drugoj priči) i uglavnom, nakon tog susreta, zadovoljni smo se vratili u kuću.

Tu nas je dočekao Olaf i rekao je da je riješio sve i krzna i prijevoz i provište. Sav sretan što nije išao gledati medvjede, rekao je da možemo komotno krenuti na put za dva dana, kad stignu svi sobovi koje je naručio (u rent-a-sob agenciji je išao po njih). Nismo bili baš najsretniji jer nismo išli sa brodom, ali nismo se dali da nas pila to previše iako je to značilo da će Morsko prase biti vezanou Oslu (opet)

Šta ti je život, gusariš, gusariš, a po najveće blago (ako je to istina, a vjerovatno nije) u životu ideš sa rogatim životinjama na super hladna mjesta, svašta mislim.. pa kako? Ehhh…

Ukrcali smo robu i krenuli, ostali smo bez čokoladnog mlijeka jer smo pocikali sve što smo imali, pa nam je ostalo svega drugog i neko piće koje nam je rijesio Ignac za put, ali

 

To je vec druga priča

 

Laku noć gusari

 

Capt. Morski Valić sa sobom (životinjom ne sa samim sobom) u krznenom kaputu (bože sačuvaj)

Salto Angel i skrivena pećina (drugi dio)

U davna pradavna vremena kad sam bio mladi gusar bili smo Modrobrki, Brzi, Gamba de legno, mali Manu (mali od kužine) Toto – morski pas jazavčar, ja i ovaj put nam se pridružio i Mane Karakas.
Ušli mi u tu pečinu koju je skrivao vješto Salto Angel (valjda najveći slap koji sam ikad vidio.. biti će da je najveći slap na svijetu jer sam između ostalog priznati slapolog i imam lentu kraljice Matilde sa dvostrukom krunom, žezlom i zihericom kao nevidjeni član međunarodnog slapološkog društva sa sjedištem u Kuala Lumpuru). Grmila je ta voda, Toto je trtario (nije naviknuo jadan hodati nešto puno po zemlji.. više mu paše paluba Morskog praseta) i Gamba de legno ga je tješio jer ni on nije bio baš presretan i kako je puteljak prema dnu pečine bio uzak i pun kamenja stalno je poskakivao sa tom drvenom nogom, toliko da sam mu rekao Gamba brate, ajde više hodaj normalno skakučeš ko da plešeš potresuljku sa ovim Totom (potresuljka je neki ples koji sam vidio na učki prije sto godina… isto su plesali ko što je Gamba hodao – da ne povjeruješ) .
Dosta smo hodali, osim što je bilo mračno i tu i tamo neki komadi drva prastari bačeni sa strane .. ma ono, nije nam bilo baš previše jasno di smo. Mane kaže, boys.. pomalo ovuda jer ako su domoroci znali napraviti takav mehanizam, ne bi me čudilo da ima klopki ovdje koliko hočeš… i vidi stvarno bilo ih je, bila neka klackalica od drva, ali drvo satrulilo pa se vidjelo šta te može snaći.. padneš u rupu pa te ne izvuče iz nje nitko živ, ali nismo ni mi mone, spremili se sa hranom, vodom, špagama, svijetlom i svime što treba da ne bi nastradali bez veze. Nakon dva sata opreznog hoda, stigli mi do dvorane jedne ne prevelike… ko recimo štajaznam… ko dvije palube morskog praseta… ono ko kod broda smo se osjećali… upalili smo veliku vatru sa tim razbacanim komadima drveta i imali smo šta vidjeti…
WOW… ili UAUuuUUuuUUU (kako bi rekao Toto) Nije bila hrpetina zlata, kaleža i štajaznam.. bio je jedan veliki kovčeg, ali velik velik pun zlatnika i kostur nekog gusara (naravno da znam kojeg, prepoznao sam ga po odjeći.. imao je kaputić na crte bijele i crne.. ne nije navijao za juventus, tada to nije ni postojalo, a gusari i nisu neki nogometaši… više su barabe, zna se).. dakle taj kaputić.. nije mi bilo baš jasno moram priznati.. kako je moguće da je Tvor to ukrao.. ahh ko će ga znati kojim je putem došao tu, kao i mi uostalom.
Modrobrki nije htio maknuti kostur od Tvora jer mu je radilo škifo, Gamba je držao Tota, Manu.. niti pod razno.. uglavnom morao sam ja i nakon što smo sve zlatnike razdjelili, Mane kaže, ajmo dečki nazad van, ma di čemo Van sad kaže Brzi, koji je obično šutio, prespavajmo tu, Manu garant ima pohanih gekona još, imamo sokova i ruma.. ništa nam ne fali, a Modrobrki koji je je uvijek razmišljao unaprijed kaže.. gle ovaj kostur nije ovdje za ništa, ajmo mi polako vani i spavajmo ispred pečine da se ne bi iznenadili kao ovaj jadan gusar ovdje… i fakat!
Krenuli mi nevoljko, Gamba jopet potresujku je šiškao sa Totom, počeli smo mu i pjevati (hej mali opala imas nogu do poda, kako si se spravija nja nja nja nja nja nja nja…) pa je bio i ljut jer ga zezamo, a šta se može mi gusri nikad ne gubimo smisao za humor  Punih vreća u sumrak smo izašli ispred pečine i kako smo izašli, Gamba je malo zastajkivao za nama (voli plesati čovjek putem, hahaha) tako se kameni kolut zatvorio za nama! A Toto i Gamba još unutra! Pa daaaajjj kaže Manu, pa zar opet šou.. U pečini se čulo UUAaauaauUUUU UUAaauaauUUUU… eto na kaže Modrobrki sad će zavijati dok ne pukne ovaj kameni čep od pečine… ne ne kaže Mane Karakas.. dobro je što je Modrobrki rekao, nije tolika drama, sad znam sve! Mi u čudu gledamo Maneta, a on kaže, gledajte ovi domoroci su ludi, napravili su mehanizam sa pješčanim satom u sebi.. ne možeš vjerovati.. kad gurneš one štpove u nos od kamene lubanje otvoriš vrata, ali pokreneš i mehanizam za zatvaranje.. šegavo moram priznati.. možeš unutra, ali ne možeš van jeli? Pa tako nekako, uglavnom imaš vremena dok ne istekne sav pijesak pa se ope vrata zatvaraju.. IMALI SMO SREĆE ZA RIKNUTI kaže Manu, da nije bilo Modrobrkog završili bi ko Tvor bokte… Modrobrki se smijao a Brzi je mlatio po kamenoj lubanji da je razbije (nema šanse) i naravno nije slušao što govori Mane Karakas.
Pa šta nam je raditi onda??? Pa ništa posebno kaže Mane, šišnimo opet ona drva u nos od lubanje i ona će se otvoriti opet na nekoliko sati. Može rekli smo svi i morali smo se derati na sav glas jer Toto je radio neprekidno UUAaauaauUUUU, UUAaauaauUUUU.. bili smo zabrinuti za Gambu de legno, garant mu je morski pas jazavčar oštetio sluh bokte…
Gurnuli mi te štapiće i gle čuda, stvarno opet su se vrata počela otvarati.. Toto je izletio ko raketa, a Gamba de legno je dodeturao i dok smo mu govorili je odgovarao sa A? AAA? ŠTA? Stvarno taj pas laje, cvili i sve ko da je progutao megafon… uglavnom, nakon malo što smo se sredili i vidili da nikome nije ništa osim što je Gamba nagluh od zavijanja, krenuli smo nazad i putem smo razdjelili blago. Koja sreća eej.. nevidjeno nešto.
Ostavili smo našeg dragog prijatelja u njegovoj konobi „trula kobila“ i krenuli odmah na brod, nismo htjeli ostati ni sekunde, sigurniji smo na moru nego po luci da trošimo blago, samo privalčimo pozornost i probleme… Kako smo se ukrcali, Manu je napravio večeru samo takvu, spremio je brodet od kalamara u tijestu.. to je radio samo za velike fešte, a i bila je ako ćemo pravo, di češ veće sreće od maznuti blago lopovu.
Kad smo već zamakli nekoliko milja od obale, pita mali Manu dok je spremao virgin mojito (bez ruma jer i dalje nije položio gusarski ispit.. nije mu baš išla gusarska škola, bio je slab u nekoliko predmeta i to: laganje, obećavanje, nerad i lijenčaranje.. nadali smo se boljem, ali šta se može, ček da naraste, biti će od njega gusar garant, možda neka nova vrsta poštenih gusara ko zna!) , dakle sprema Manu mojito i pita.. i Morski, di ćemo sa tim blagom ne možemo s svime time ni u Port Royale ni na Tortugu, otići će roba po nabavnoj cijeni (mislio je da će nas neko pokrasti) .. rekli smo e da imaš pravo… znam je di ćemo s time.. idemo u Biserujku? Cijela posada je rekla aaaAAA? Toto je rekao OINK! (kao prase jer se ubio od hrane..isto je značilo AAA? Samo na brečijem jeziku), kažem ja, da da .. idemo jedan đir do Jadrana na otok Krk, tamo ima jedna spilja gdje sam se skrivao od crvenih mundira kad sam pomagao velikom Bleku ..
Ali to je već druga priča

Gusarski pozdrav od
Morskog Valića (punog zlata ko domaći burek mesa) i
Gambe de legno u ritmu potresujke (heheheheh)