Cabo Verde terra estimada

U davna pradavna vremena kad sam bio mladi gusar bili smo Gambadelegno, Modrobrki, Brzi, mali Manu i Toto – morski pas jazavčar. Stalno smo bili u raznim akcijama, ako i nismo mi tražili, one su tražile nas… I tako nakon “sto godina” odlučili mi malo skrenuti s naših standardnih ruta… krenuli mi za Cabo Verde – Zelenortske otoke….

 

Terra di paz terra di gozo… pjevalo je neko društvo u luci grada Praia, ali zbilja Cabo Verde je zemlja radosti i mira. Mi jesmo bili gusari, po prirodi veseljaci, ali mirni nikako 🙂 Tako smo zamišljali da kad se gusar ukrca na nebeski brod takav ga raj čeka… neki ih zovu zavjetrinski otoci. Drugi svijet. Mali Manu je gledao u čudu, najprije na sv. Heleni smo u zadnji čas (po stoti put) izbjegli nevolje, a i sami otok je bio ko da smo u škotskoj, ali ovdje.. aaa ovdje je bio mir. Kao da nas je sam bog usporio, rekao – dosta je bilo, ovdje ćete ostati na neko vrijeme da konačno odmorite boys & dogs 🙂

Niti nam se žurilo prodati dragulj, niti vidjeti našeg frenda Maculeleta… imali smo nešto zlatnika, i činilo se kako je to sasvim dovoljno za živjeti mirno i bez pretjeranog truda – onako… blaženo 😀

Čak je i Toto koji je uvijek vižljast trčkarao, ali usporeno. Valjda je svima bilo dosta šuljanja, borbi, krađa i izbjegavanja opasnih tipova. Pa majkumu više! I gusari trebaju odmora, ne možemo vječito na Tortugu, Tortuga je ok, ali ovo je raj! I kako smo unajmili kuću kraj mora (čak smo se skinuli sa morskog praseta kojeg smo svakodnevno obilazili za zlunetrebalo), nekako smo smetnuli s uma da napravimo posao do kraja, možda zbog toga što su ljudi ljubazni, možda jer je klima predivna (proljeće non stop) i možda što nema napetih situacija – sto “možda”.

Više nam se nije išlo nigdje i nismo htjeli mijenjati naš trenutni životni stil – stil stupid tourist 🙂 Kako je vrijeme prolazilo, promijenili smo i garderobu, šarene košulje, bermude i japanke su zamjenile naše kratke suknene crne kapute i čvrste čizme. Pretvorili smo se u roku od mjesec dana od opakih gusara u penziće dokoličare 😀 Toto je došao ko lopta – od morskog psa se pretvorio u blowfish (ona loptasta riba koja se napuhne kad ju je strah). Manu ga je odlučio staviti na dijetu, a mi smo svi negodovali, kao jadan pas pusti ga da uživa, na kraju od Tota je krenula priča (ko bi rekao da se od nekakve sitnice otkriju u biti važne stvari), na kraju smo postali svijesni sebe i vidjeli da smo se promijenili ne samo u odijevanju već u svemu – da ne ličimo na sebe i da nismo potpuno sretni, jer koliko god bili bezbrižni i sretni i pijemo mojito kroz dan i kupamo se i uživamo ne možemo vječito tako ići napred jer je to besmisleno.

Čovjek nije potpun ako ne radi, ne stvara ili ako je gusar – ne gusari, rekao je mudri Modrobrki. Manu je odjednom bio svjestan, a i svi mi kako nas to blagostanje u biti vodi u propast i moramo se pokrenuti. Pao je dogovor da svake godine za Novu godinu dođemo na Cabo Verde na mjesec dana, ali ne duže jer ćemo prestati biti ono što jesmo.

Svi smo odahnuli nakon tog zajedničkog razgovora i bili sretni što smo skupili snage za nove avanture koje su nam toliko nedostajale… i tome u čast smo pojeli vagon njoka koje je mali Manu skuhao da nas obraduje. U momentu smo odmah svi digli uši. Kako nam je samo malo potrebno da se pokrenemo… adios cabo verde terra estimada, nos vemos el proximo anno (doviđenja cijenjeni zelenotrski otoci, dolazimo iduće godine) 🙂

Krenuo sam u potragu za Maculeletom, bili smo tamo sveukupno pa skoro dva puna mjeseca, sredili smo bili brod, odmorili i kako sam rekao prije, sretni sto idemo dalje i sto cemo se vratiti, ali sad je na red konacno dosao i trenutak da se nadjemo sa tim cudnovatim likom. Nasao sam ga u gostioni u luci (a gdje drugdje). Gostiona se zvala “ćemo ben” i vlasnik je bio barba Jere iz Lindara iz Istre. Kako sam skužio starca koji drži gostionu Jere iz Lindara odmah sam zapjevao: TAMO POD LINDARON, KRAJ STAREGA POTOKA BARBA JERE KOPA STARI VINOGRAD… Nepotrebno je reći kako je starac puko od sreće i počastio Maculelete i mene sa bocom vina i rekao je: Čo mladić, drugi put dojdi sa svojon kupmanijon pak čete jisti svačesa, a tvoga amika škurega moreš zeti sobon ko češ. Napro si me kuntenta z ton pismon – fala ti. Nasmijali smo se i krenuli u priču. Makulele je umro od smijeha i rekao je da bi na južnom polu našao pingvina koji nešto od nekud nekako ga znam i skompao bi se s njim… smijali smo se ko blesavi i nakon dvije boce dobrog vina dogovorili prebacivanje KOH I NOOR-a (slavnog dijamanta) u Ameriku.

Brzo je rekao bokte Morski, obišli smo cijeli svijet zbog jednog dragulja. Taj dragulj, dragi moj Einstein sam mu rekao, nam donosi bezbrižne godine i treba se dobro potruditi za tako nešto – nema nikad ništa besplatno, odnosno kako bi rekli ameri kojima idemo u posjet ovih dana THERE’S NO SUCH THING LIKE FREE LUNCH. Brzi je bio ljut što sam mu tako odbrusio, ali me zasmetalo da se netko žali dok svi rade na tome da se posao napravi do kraja bez pogovora, ali dobro… bilo je napeto, a ljudi u takvim situacijama brzo reagiraju i svakako pa čak i ja mladi gusar svjetskog glasa. 😀

Maculele nam je rekao da ide s nama, ali da opet moramo mjenjati brod i da pustimo morsko prase u Cabo verde. Nevoljko smo pristali, ali smo morali putovati incognito, jer je velika vrijednost u pitanju pa ići na silu može samo prouzrokovati nevolje. Naše drago morsko prase je bio dobar brod, sređen i nije nam se dalo ga pustiti bez nadzora, odnosno u rukama nekih poluzananca…. Ukrcali smo se na putnički brod koji je prolazio onuda kao cirkuska družina pod nazivom Les enfantes terribles (barba jere bi reka – diblja dica, ameri jako vole te francuske štosove) svi smo bili vješti i u snazi pa smo se jako lako “prodali” za zabavljače. Mali Manu mi je rekao da je ne moram raditi nikakva salta, nego da sjednem i da govorim, kako je to sasvim dovoljno ili ako baš hoću mogu uzeti Tota u krilo u praviti se trbuhozborac.

Došli smo luku New York, prošli Ellis island i ušli u taj ogromni grad, Gambadelegno je plakao doslovno za mojitom i htio je odmah nazad, malo smo ga tješili / malo se smijali i rekli mu da ne zeka jer cabo verde će nas vidjeti za godinu dana. Maculele ga je gledao u čudu i nije mu bilo jasno kako netko toliko jako može voliti alkohol. 😀

U New Yorku smo unajmili sobe u hotelu Four Season (blesavo ime, ne kužimo mi gusari te fore.. da four season, moš’ mislit’.. pa šta ga nije mogao nazvati whole year?!?) i dogovorili sa Maculele da ide po tog čovjeka koji će nas odvesti odraditi prodaju do kraja. Gospodin Sothesby je bio vrlo uglađen tip i izrazito promućuran, a ne sjecikesa ko mi gusari i odmah nam je išao na živce.. mali Manu ga nije htio ni pogledati koliko mu je išao na živce, a Toto bi odmah počeo režati (taj pas nije nikad nikoga napao iz čista mira, ali kad bi vidio Sothesbyia poludio bi).

Uglavnom, taj tip nam je predložio privatnu dražbu na poziv koju će on organizirati i koja će biti sto posto sigurna i za nas i za kupca, ali da želi 10% prodane vrijednosti.. maah.. gle ti njega sam mislio, ali šta se može, neka mu, ako je tako sve sigurno i super bolje da se onda tako i organiziramo i krenemo.. 10% Sotheybiju, 10% Maculele… ostane nam toliko novaca da možemo pitati pošto Cabo Verde (hehehe, kako nas je vuklo tamo otići to nije istina, ali svih, a nismo bili tamo svega tri tjedna!!!).

Dogovorili smo dražbu, a dragulj do tada smo skrili u jednu zgradu , ali to je već druga priča…

 

capt. Morski Valić

 

CABO VERDE (instagram)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s