Put za Manaus

U davna, pradavna vremena kad sam bio mladi gusar, bili smo Gamba de legno, Modrobrki, Brzi, ja i mali Manu (mali od kužine)… na našem Morskom prasetu otplovili smo cijeli svijet uzduž i popreko, vidili čuda, prošli tisuću avantura, svaka je bila nešto posebno i nekom prosječnom čovjeku bi samo jedna naša avantura bila fantastičan događaj koji bi pamtio cijeli život, no mi smo ipak bili gusari, a ne prosječni ljudi…..

 

Dakle, sudbina je htjela da iz naše Tortuge (to je bio naš otok na kojem smo se obično odmarali od gusarenja i nemilice trošili novac i vrijeme, skriven naravno) otplovimo za južnu Ameriku.. Tortuga je otok pored Haitija i teško je, kako doći do njega tako i naći išta oko njega, a i obala je nemoguća.. .samo pravi gusari znaju kako se prošvercati onuda.. tamo je bio pravi pravcati gusarski grad – znači opasan samo za one koji nisu gusari, ne vole rum i ne znaju bacati noževe i raditi braccio di ferro… sretni i odmorni nakon odmora na Tortugi krenuli smo put Brazila… plovili smo dugo, jako dugo, bilo je malo vjetra i loše more, jadan Manu, mali od kužine, ostao je samo sa krumpirom i šalšom od provišta, jer smo od predviđenih mjesec dana plovili puna dva mjeseca!!! Pojeli smo krumpira i šalše na hiljadu načina i kad smo konačno bili pored obala Brazila, sretni što ćemo konačno pojesti i malo mesa i nekog drugog voća i povrća, ušli smo u Canal de Jurupari – deltu rio de Amazonas (rijeku Amazonu).

 

Nismo išli besciljno put Brazila, ne ne… došli smo do jednog bezimenog sela na obalama delte i potražili mog starog prijatelja Bentinha (Bentinja). Lukavac samo takav, ali fer tip.. bio u stanju svašta, ali ako bi dao riječ, to bi vrijedilo više od sto ugovora.. vjerovatno ga je ta ista riječ i održala u životu obzirom na svakojake gluposti što je napravio. Inače Bentinho je bio tipčina, kapetan duge plovidbe, crnac, potomak robova iz Brazila, visok, jak, čelav sa osmjehom kao za reklamu za pastu za zube… ja sam ga zvao Aquafresh… vječito se ljutio na mene zbog toga, ali obzirom da smo svašta prošli skupa (i jedan rat između ostalog, ali to je druga priča) i da me naučio capoeiru, bili smo camaradas (drugari kapoeristi) i nije mi nikad zamjerio… recimo da smo bili stvarno prijatelji.

 

On nam je trebao da nas preveze do središta Amazone.. sigurno se pitaš šta gusari mogu raditi usred prašume… eee pa Modrobrki je na Tortugi “kupio” kartu skrivenog blaga koji se nalazio stotinjak kilometara od Manausa (grada u sred Amazone)… a da dodjemo do Manausa nitko osim Aquafresha nas nije mogao donijeti bolje i sigurnije, jer Amazona koliko god lijepa bila ima više opasnih životinja i divljih plemena nego što je imao Toto dlaka (pas od malog Manua) kojeg smo kupili jer je pošto poto htio nekog ljubimca, pa smo se složili neka bude pas.. on je htio kao pravi gusar da ima aru, a ara je velika ko glavno jedro kad raširi krila.. obzirom da ne želim ništa jače od mene na brodu (da, znam gusar sam ne bi se smio bojati tih životinja, ali ne mogu sa takvim beštijama izaći na kraj).. nista od are…. uglavnom… Bentinho nas je odvezao u Macapa’ to je grad na delti i od odunda put za Manaus. Od Macapa’ do Manausa ima otprilike tisuću kilometara prašume. Manu je bio van sebe, Modrobrki i Brzi isto tako i rekli su svi odmah – nećemo više jesti krumpir i šalšu dok smo živi, Gamba de legno je samo rekao: mene baš briga važno da ima ruma, za ostalo ćemo lako. Toto je rekao wuf wuf… i nitko ga nije ozbiljno shvatio. Manu je sa gamba de legno i brzim i Totom išao po spežu na markat od Macapa’ i nije ih bilo cijeli dan.. nepotrebno reći da sam riknuo čekajući i dok sam rikavao, Aquafresh i ja smo pili rum i pričali o starim vremenima i pitao sam ga gjde je naš zajednički prijatelj kojeg smo zvali kapetan Vega.. nikako mu nismo zapamtili ime samo taj nadimak.

 

Kaže meni Aquafresh kako je kapetanu Vegi dojadio taj moderni svijet i da se odmetnuo negdje u sred Amazone, te da može lako biti da je baš u Manausu. Nisam mogao vjerovati, to je bila tako sretna slučajnost da sam baš bio sretan jako jako, jer koliko god mi gusari bili neustrašivi, bolje je imati prijatelja koji zna teren gdje kročiš nego da ideš na slijepo negdje.

 

Pred večer je mali Manu sa društvom i punim vrećama hrane došao nazad u kuću koju smo bili unajmili na par dana u Macapa’ – sretan jer je kupio sve šta treba. Bentinho je nabavio kočiju i konje i konačno smo imali sve i bili spremni da odemo. Modrobrki, koji je bio uvijek znatiželjan i bistar čovjek je poželio da ostanemo još jedan dan i da odemo do grada da vidimo malo kako to mjesto izgleda, a ne da jurimo ko luđaci kad nas ovako i onako (za promjenu) nitko ne juri, niti mi nikoga. Nevoljko sam se složio jer smo već previše bili na putu i čekao nas je (opet) dugi i opasan put.

 

Moram priznati da me iznenadio taj grad… baš lijep i zanimljiv (utvrde neke smo pogledali, obišli restorane, jeli krokodile na lešo i anakondu na brodet– specijalitet kuće).. prošli smo ugodnu večer kao pravi turisti, a ne odmetnici kao što jesmo… Toto samo što nije cvrkutao od sreće, a ne lajao .. smiješan psić.

 

Drugi dan u rano jutro, družba je krenula put Manausa, poslužilo nas je lijepo vrijeme i veselo smo, cestama koje pozna Bentinho, stari švercer 🙂 sigurno putovali.

 

Nakon dva tjedna stigli smo u Manaus.opet smo zadnjih pet dana putem jeli krumpire i šalšu na sto načina.. ovaj put nas nije iznenadila dužina puta već naš apetit… dogodi se i najboljima kažu. Unajmili smo kuću i otišli tražiti prvi aerodrom gdje bi mogli naći našeg starog druga kapetana Vegu. On je sigurno bio tamo (bio je pilot i vozio je hidroavion). I naravno, našli smo ga odmah. Bio je visok crn (sijed iznad uha sa strane) u kožnoj jakni i i revolverom oko pasa. Kakav tip. Prošao je sito i rešeto, a ostao je dosljedan sebi.. valjda zato, jer više nije trpio taj moderni svijet, otišao je što dalje, da ima kontakta s ljudima umjereno.. dalje od Manausa je mogao samo na sjeverni pol da se hrva sa medvjedima (ali je bio ful zimogrozan, vjerujem da je samo to bio razlog zašto nije izabrao tako neko mjesto).

 

Kad nas je vidio sreći nije bilo kraja, mali Manu, Gamba de legno, Modrobrki i Brzi su u čudu gledali šta se događa, pas je počeo zavijati, a Vega je iz šale ispalio čak par hitaca u zrak (to nije NIKADA radio) . Objasnili smo mu priču, o zlatu o Tortugi o putu koji je trajao do besvijesti, upoznao sam ga sa svojom posadom, a on nam je predložio, obzirom da smo svi mi bili banda da ostanemo tu neko vrijeme i potražimo blago, da če nam pomoći, samo neka mu platimo troškove kao turisti. MI smo rekli da tako ne može i obzirom da će riskirati koliko i mi da dijelimo sve u jednakim dijelovima. Bilo mu je drago, otišao je s nama u kuću koju smo iznajmili, odveo nas na markat u Manausu i mali Manu je napravio takvu večeru, da sam siguran da se je Vega dan danas sjeća.

 

Nakon nekoliko dana odmora, slijedeći kartu koju je Modrobrki nabavio, hidroavionom smo kružili iznad te točke gdje je bilo skriveno blago. Ti gusari koji su sakrili to blago (to je bilo blago gusara Ružnog tvora i njegove posade koju su zarobili englezi prije par godina i zatvorili ih doživotno!!!) stavili su ga pored jedne stare utvrde od konkvistadora … nekako smo se spustili na obližnju ledinu i krenuli u potragu. Obzirom da smo imali puno bolje uvjete od Ružnog tvora i njegovih jataka, blago smo iskopali odmah.. nije bilo baš neko (toliko da se mali Manu pitao čemu toliki trud) a Modrobrki koji nikad ne pije (gusarskim rječnikom to znači da popije samo jednu bocu ruma na tjedan) odmah je uzeo bocu ruma i počeo piti i govoriti kako sam glup… kako sam gluup… KAKO SAM GLUUUPPPP.. mi smo ga utješili i rekli, ej Modrobrki… nemoj tako ima ovdje dosta zlata i dragulja da platimo put, da se počastimo i da se vratimo na Tortugu puni provišta (bez krumpira i šalše) i da imamo dovoljno za trošiti barem godinu dana…

 

To ga je malo udobrovoljilo, pa mu je bilo lakše.. Ubrzo nakon toga krenuli smo put nazad, pozdravili naše prijatelje kapetana Vegu u Manausu, Aquafresha u Macapa’ ( i igrao sam kapeiru s njim cijelo posljepodne na cesti, jer mi nije dao mira) ukrcali se na naše voljeno Morsko prase krenuli na Tortugu.

 

Putem, prema Tortugi, na Antilima.. naišli smo na neku čudnu olupinu na jednom otočiču… gledali smo je i planirali nakon što odmorimo na Tortugi da se vratimo na taj otok jer je djelovalo kao nešto zbilja neobično (a možda i vrijedno), a nismo imali se vremena zaustaviti jer su nas drugi gusari čekali na Tortugi da im donesemo neke stvari (oružje, duhan, rum iz Brazila) ..

 

….ali to je već neka druga priča

 

 

capt. Morski Valić (z Raklja)

(marinhero za capoeriste)

MANAUS (instagram)

Capoeira (youtube video)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s